Stari splitski običaji za Badnjak i Božić čuvaju se i danas

SPLIT – Oduvijek se Božić u Splitu slavio u krugu obitelji i prijatelja prema starim običajima. Tako je bilo i u prijašnjem komunističkom sustavu, a tako ga slave i danas svi pripadnici rimokatoličke vjeroispovjesti kao i oni koji su pravoslavne vjere. Božić u Splitu nije kao Badnja noć u seriji Malo misto prema scenariju Miljenka Smoje (dok su se svi karali) već se drži do tradicije koja obuhvaća kulturu odijevanja, kulturu objedovanja, odnosno večere kod stola na Badnjak ili raskošnog, ali odmjerenog božićnog ručka.

Splićani i dan danas u vremenu konzumerizma i lažnog sjaja i blještavila vole mirnu i tihu Badnju noć i takav Božić koji im je unatoč svim problemima ipak ispunjen radošću i veseljem. U splitskim se obiteljima najviše Božiću vesele djeca kao uostalom i svugdje drugdje u svijetu. Ipak, Božić u Splitu iako nema snijega ili ga stari Splićani pamte tek kao rijetku pojavu, posebno je čaroban i oko sebe u svakom domaćinstvu od dobre domaćice širi mirise vanilije, cimeta i božićnih kolača, a na Badnju večer mirise češnjaka, bakalara ili prženih ribica i krumpira. Sve se dakako zalije dobrim vinom, za muškarce je to žmul crnog,  a za žene bićerin prošeka uz fetu torte od mendula ili božićnog kolača ili fritula na Badnju večer.

Sigurno da one intimnosti nedostaje današnjim mladim obiteljima u Splitu, pa je oni nadoknađuju svojim posjetima starim roditeljima ili rođacima. U svakom slučaju i Badnjak i Božić ostaju blagdani koji „griju srce“, daju predah od svakodnevnih obaveza i briga i koji na tren zbližuju ljude i daju razmišljati o vjeri, ljubavi, zajedništvu i svim ostalim vrjednostima ljudskog života. To je ujedno prigoda da se svi zajedno oko punog stola prisjete svih svojih starih kojih više nema, a od kojih su nasljedili svoje običaje.

U Dalmatinskoj Zagori na Badnjak bukara kruži dok se u Splitu na Badnjak navečer kiti jelka i to rade djeca sa „glavom kuće“ dok majke sa bakama ili sama ili u društvu rođakinja pripremaju badnju večeru na koju žure svi zaposleni u tvrtkama ili gradskim institucijama. Za Morski HR o tome što njima znači Božić i kako ga provode govorile su umirovljena sveučilišna profesorica Dunja Jutronić iz Splita i splitska novinarka HRT-a Ivana Šilović.

– Ne idem vise na ponoćku. Išla sam dok sam bila dijete i kroz Gimnaziju. Od kada imam svoju djecu, ja više ne idem, a one idu povremeno, zavisi gdje su – kazala nam je prof.dr.sc. Jutronić, te se prisjetila Božića i Badnjaka svog djetinjstva – Okupljali smo se svi zajedno, ja, brat pa onda moja i bratova obitelj (petero djece sveukupno) kod majke. Uvijek se kitio bor na Badnjak i darovi su bili ispod bora, a djelili su se poslije večere na Badnjak.

– Za ručak na Badnjak smo imali samo onako konzerve od tune,  a na kraju fritule koje je majka mijesila dan ranije i pekla rano ujutro prije nego bismo  se mi probudili. Za Badnju  večer je obavezno bio bakalar ali i rižot od liganja. Kolači i voće. Uvijek su se palile svjećice i pjevalo se božićne pjesme. Na kraju bi se dijelili darovi pa bismo onda išli na ponoćku – prisjeća se prof.dr.sc. Dunja Jutronić.

– Za Božić, tj. božićni ručak  je bila juha, pečenje i svakako sarme. Ponovo su se palile svjećice i pjevale božićne pjesme. Majka je držala jednu malu staru pjesmaricu iz koje je pratila riječi. Sačuvala sam je do danas.

Držimo još uvijek do običaja Badnje večeri i Božića iako se to sada promijenilo jer smo razasuti, nismo više na jednom mjestu, tj. Splitu i onda se slavi kako se tko gdje nađe. Nije to više ono što je bilo. Tradicija se prenosi, moja i bratovljeva djeca su u njoj sudjelovale od malih nogu i znaju kako je bilo i žao im je što toga više nema. Nema majke, tj. njihove bake, pa nema ni okupljanja kao što je bilo. Kao što sam rekla, svi živimo na raznim mjestima, ali oni koji se nađu u istom gradu pokušamo obnoviti ono što smo imali. Nama je Božić uvijek značio tradiciju, a ne religiju. Moj otac je tako to vidio i to prenio na nas, a ja sam to prenijela na djecu – zaključila je prof. Jutronić.

– Božić se uvijek slavio u našoj kući. Definitivno nije bilo trke, gužve za darovima. Obzirom da sam ja dijete “onog vremena”. Bor, i to onaj “pravi” smo uvijek kitili za Badnjak, a posebno veselje mi je bilo otvaranje kutija sa staklenim balunčićima i kićenje. Polnoćka i konačno “vesele” božićne pjesme začinile su Badnjak. Božićni obiteljski ručak i dolazak rodbine bile su posebna radost. To je bilo vrijeme u kojem sam neograničeno uživala u brojnim vrstama kolača koje je moja mama radila – prisjetila se novinarka Ivana Šilović.

Danas novinarka, Ivana Šilović slavi na isti način Božić, samo je tempo brži. Ona je kao ženska “glava” obitelji preuzela okupljanje svojih obitelji koja je udajam i ženidbom udvostručena. Tako da osmišljava darove i nastoji svakome pogoditi želje. Ide za svakoga po neka sitnica pod bor. I misa zajednička u njihovoj obitelji.

– Obzirom da moja obitelj ludo voli pašticadu i njoke, to je neizostavni dio menija. Uz to obavezno neko pečeno meso, biram punjenjena teleća prsa. I za svaki slučaj da nitko slučajno ne ostane gladan, teća sarmi. Kolači razne vrste, obavezno orahnjača i prhki kolačići. Nastojim, trudim se prenijeti lipe običaje na svoju djecu. Okupljanje obitelji i dragih prijatelja oko stola prije svega, misa ali i detalji poput zajednickog kićenja i radosti duha Božića. Uvijek i samo bakalar i fritule bez kojih ni jedan Badnjak ne prolazi. Slaba sam na vruće fritule – poručila je na kraju Ivana Šilović.

Gordana Igrec