STO GODINA OD ROĐENJA Sjećanje na veliku Zlarinjanku, Vesnu Parun

ZLARIN – Da je živa, jedna od najvećih hrvatskih pjesnikinja, rođena na otoku Zlarinu kod Šibenika, danas bi proslavila stoti rođendan. Tamo je radio njen otac kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Moru i u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje ostaje živjeti…

Negdje 1986. godine, koliko me uopće maglovito sjećanje služi, dok su cvjetovi stabala oko varaždinske Gimnazije bili još u pupu, na proljeće rano u velikoj učionici jedne od najstarijih zgrada u gradu u kojima je uvijek bilo hlada, prof. književnosti i filozofije Barbara Markač, jedna prilično tankoćutna i za ženu dosta obrazovana osoba koja je uvijek potajice patila od kompleksa porijekla sa sela i pomalo muške fizionomije, svojim je ugodnim i zavodljivim glasom, odjevena (kao da je i danas imam pred svojim očima) u malu crnu haljinu sa bisernom ogrlicom oko vrata, govorila je, sjedeći na rubu stola, na pamet stihove “Ti koja imaš nevinije ruke”, dalmatinske pjesnikinje Vesne Parun.

Razred je brojao oko 30-tak učenika. Od toga je bilo više djevojaka nego mladića. Bili smo još djeca željna saznanja i novih svijetova, pa smo se svi omađijani riječima koje smo slušali po prvi puta, nekako stisli i utihli i kao jedan usklađeno disali slušajući poeziju Vesne Parun. Iz tog razreda danas, nakon više od 30 godina iznjedrili su se renomirani književnici poput mr. Denisa Peričića, državne odvjetnice i velike ljubiteljice poezije Ane Marije Čehok, supruge današnjeg gradonačelnika Varaždina, dr. Ivana Čehoka, mnogi profesori sociologije i književnosti poput Miroslava Gakića ili Nataše Grubješić i prof. Sunčice Križan – Kadi, te potpisnice ovih skromnih redaka koja je nakon mnogih peripetija završila davne 1996. godine u novinarskim vodama. Kao posljedica svoje nepodnošljive naravi jednog enfant terrible kojeg je gore spomenuta prof. Barbara Markač na tren “uzela pod svoje”, ali je s vremenom digla ruke, jer nije mogla “na kraj izaći s djetetom koje je tako osjetljivo i k tome još iz jedne buržujske, disfunkcionalne obitelji”. No, dvije godine poslije ovog nikada zaboravljenog trenutka u učionici Gimnazije gdje su prozori bili širom otvoreni za vrijeme recitiranja poezije Vesne Parun, većina nas se našla na studiju u Zagrebu, mahom na Filozofskom ili Pravnom fakultetu.

Kako sam se rodila sa “star-malom dušom” i od najranijeg djetinjstva i bez iskustva znala što hoću, što neću, odmah sam u startu vidjela da studij filozofije i povijesti koji sam s velikom ljubavlju upisala neće meni biti dostatan za moj vrlo raskošan i mnogima nerazumljiv duševni život. Pa, sam stoga već negdje na 2. godini fakulteta, želeći otići od svoje “disfunkcionalne obitelji” počela s nekom prostodušnoću uplaćivati loto listiće nadajući se pogodku u čistu sridu kojim bi jednim potezom, kako sam tada u svojoj naivnoj mladosti, “riješila mnoge probleme”, a jedan od glavnih bio je – doticaj s vanjskim svijetom. U kutu igraonice Lutrije na ulazu u Oktogon stajala je priljubljena uza zid žena s naočalama, vrata gušava, povijena u dugačak šal sa kapom na glavi. Moja oduvijek najbolja prijateljica koja je bila jedna od rijetkih koji se ne bi složili s tvrdnjom da potječem iz disfunkcionalne, samo iz buržujske obitelji, tiho mi je šapnula na uho: “To ti je Vesna Parun”.

U svojim skitnjama Zagrebom, godinama poslije sretala sam Vesnu Parun u prolazu ili u igraonici lutrije pored Oktogona. Ne znam da li utvaram, ali kao da je u masi svijeta zapazila moj dječji lik, uvijek nasmijane “djevojčice” koja veselo na sav glas galami i komentira svijet oko sebe. Gubeći se tako u kakofoniji zvukova i riječi, čarajući i bajajući od mladih dana kao sve odrasle žene, a da toga nije bila niti svjesna.

Godine su prolazile, došao je ovaj, posljednji rat i Vesna Parun izgubila se iz mog vidokruga. Kada sam 2010. godine pisala i radila u časopisu Život s mirovinom zatekla me nespremnom vijest da je Vesna Parun preminula. O njezinom životu, nešto kao nesvjesno kradeći od mene toliko željenu “temu”  posljednje zbogom napisala je tadašnja urednica časopisa Život s mirovinom, Branka Valentić koja je danas na funkciji direktorice HINE. Vesna Parun umrla je točno sedam dana poslije mojeg 42 rođendana u vrijeme dok je lišće dobilo tople i zagasite jesenje boje, a Zagreb se nekako ugodno smjestio u miomirisima pečenih kestena, jesenjeg kolorita i nabujale bujice svakidašnjeg života koji teče ulicama grada u kojem je Vesna Parun proživjela najveći dio svojega života. Sasvim sam, međutim, sigurna da su Stubičke Toplice tog dana kada je Vesna Parun napustila ovaj na krivo nasađen svijet, ondje sve zaudaralo po sumpornim vodama.

Ti koja imaš nevinije ruke

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.

Vesna Parun

Ova pjesnikinja koju svi drže jednom od kako se to u povijesti književnosti s pathosom naziva “najvećih hrvatskih pjesnikinja 20. stoljeća” rođena je 10. travnja 1922. godine na otoku Zlarinu. Prema tome, da je uspjela poživjeti, danas bi imala okruglih sto godina. Imade danas onih koji u svijetu kojem Vesna nije pripadala, a koji sebe tako olako pjesnicima nazivlju samo zato, jer oni tobože nešto pišu, pa izdaju zbirke, pa se okupljaju na pjesničkim večerima i tako dalje i tako redom, slave ovaj dana kako u svojim neuspješnim oponašanjima “ujevićevskim bunilima od pijanstva bez duše” (tu mislim na naše suvremenike pjesnike) kao Dan Republike. Kako, naime, oni u svojem valjda duhovitom bunilo aludiraju na proglašenje NDH toga datuma 19 godina poslije rođenja jedne Vesne parun. Već u startu nije imala sreće. A znate kako se kaže: Bolje da se rodiš bez nosa, nego bez sreće. K tome ako se rodiš kao žensko, kako je moja susjeda, danas pokojna teta Cesar, kako smo je zvali, a koja nas je čuvala dok je naša “disfunkcionalna obitelj radila i utrkivala se vremenom za novac” odmah si u startu na gubitku. Tako je, naime, ona promišljala ženski svijet. Poslije sam shvatila da nije bila niti prva niti posljednja. Dalje službena biografija Vesne Parun tvrdi kako je zbog očeva posla od djetinjstva živjela teško i u oskudici. Da se od jetinjstva selila tamo-vamo i da je bila poput potpisnice ovih redaka “odlikašica u školi”.

Sav njezin život i pregnuće ove pjesnikinje u današnjem virtualnom svijetu stao je u nekoliko redaka Wikipedije gdje od prilike ovako stoji zapisano:” Vesna Parun rođena je 10. april 1922. na otoku Zlarinu blizu Šibenika, gdje joj je otac radio kao općinski činovnik koji je često bio premještan i ostajao bez posla, zbog čega je brojna obitelj (četvero djece) živjela u prilično teškim uvjetima. Zato je Vesna dobar dio djetinjstva i mladosti provela kod tete i tetka u Splitu, u Biogradu na Morui u Šibeniku. Otac Ante rodom je s otoka Prvića, a majka Antica sa Šolte. Osnovnu školu je završila na Visu, a gimnaziju je pohađala u Šibeniku i Splitu gdje je 1940. maturirala. Bila je odličan učenik i već se od 14. godine uzdržavala podučavanjem. U jesen 1940. upisala je studij romanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Onda je došao rat, bježanje u Split, povratak u Zagreb (1942.). Tada su živjeli u Sesvetama kod Zagreba gdje joj je otac radio u općini. Odatle joj je brat otišao u partizane i ubrzo poginuo. U to vrijeme često je obolijevala.

Poslije završetka rata nastavila je studij na Filozofskom fakultetu, ali je tada upisala čistu filozofiju.1947. radila je na pruzi Šamac-Sarajevo, oboljela je od tifusa, a u isto je vrijeme doživljavala krize zbog nesretne ljubavi koja je trajala od 1938. Sve su to bili razlozi prekida studija. Od 1962. do 1967. boravila je u Bugarskoj gdje se udala, razvela i doživjela novi niz nedaća. Od tada je živjela uglavnom u Zagrebu i radila kao slobodni književnik. No nakon pola stoljeća u Studentskom gradu, u zagrebačkoj Dubravi, u Badelovoj ulici 15 (danas Vile Velebita), Vesna Parun svoj je skromni dom 2000., iz nevolje, zauvijek napustila i, vjerujući da je riječ o privremenom smještaju iz zdravstvenih razloga, smjestila se u Stubičkim Toplicama. Ondje je još krajem 1970-ih upoznala svoju najveću životnu učiteljicu, prosjakinju Magdicu. Njeno višegodišnja izolacija iz javnog života je prekinuta godine 2007. kada je na izborima podržala Demokratsku stranku žena.

Za svoj pjesnički rad dobila je značajne i brojne nagrade i priznanja. Za zbirku “Pjesme” (1948.) dobila je Nagradu Matice hrvatske, za zbirku “Crna maslina” (1955.) dobila je Nagradu grada Zagreba, za stihovani dječji roman “Mačak Džingiskan i Miki Trasi” (1968.) dobila je Nagradu Grigor Vitez,1972. dobila je kao najuspješniji dječji pjesnik Zmajevu Nagradu Matice srpske u Novom Sadu, a 1970. u Parizu je dobila Diplomu za poeziju. Njena zbirka “Zore i vihori” (1947.) po mnogo čemu označava važan datum u razvojnom tijeku novije hrvatske poezije.”

A mogla je Vesna komotno kompleks siromašnog djeteta riješiti tako da se uključila u Partiju i biti poput ostalih drugarica zanesena svinjskim polovicama koje su Sindikati tada obilato dijelili trudbenicima ondašnjeg sistema, kotletima, dječjim rođendanima, tortama, socijalističkim stanovima koji su se djelili “šakom i kapom”. Ali, ne! Vesna je bila lijepa. Bila je rasna Dalmatinka koja je bila primorana progovoriti kroz poeziju. I to svjedočeći je svojim tijelom, krvlju, svojim cijelim postojanjem. Danas na dan njezina rođenja sasvim sigurno će i knjižničarke u čitaonici na otoku Zlarinu posvetiti koju minutu ovoj pjesnikinji, ne po peru, već po “žiću”. Bit će to lakrdija od uštogljenih, frivolnih, sentimetlanih žena, sterilnih i ušiljenih kojima ne teku sokovi života. Koje poput mnogih dobro situiranih i zbrinutih profesorica književnosti koje su u popudbinu donijele sa sobom kao baštinu sve tzv. socijalističke navike, ugodne i samorazumljive komocije od koje je Vesna poput “progonjene vučice se sklanjala”. Sasvim sigurno nitko joj neće odati počast kakvu je zaslužila. Jer, bila je – ženka! Jedino, mogla bi se nje sjetiti književnica i pjesnikinja Ana Horvat koja je u svojem “sasvim osebujnom romanu”,  akako drugačije nazvati ovaj “ukoričeni život” Podsuknja ispisanom i plaćenom u stvarnoj životnoj valuti sa kamatama, opisala i svoj kratak susret u životu sa Vesnom Parun, kada je kao mlada pravnica i više od svakog dara, nego kao kompenzaciju za život kojeg onda mnoge umne glave – talentom zovu, počela pisati poeziju i tako ups…naletila ne i sasvim slučajno na tada već kako se to voli papagajski obezglavljeno i bezumno ponavljati ” renomiranu ili afirmiranu pjesnikinju” Vesnu Parun. I s njom zapažena nakon svojeg recitala od Vesne razmijenila nekoliko vrlo znakovitih riječi.

Što nakon svega potpisnica ovih redaka za jednu “Zlarinćanku poput Vesne” kojoj bi danas bio okrugli stoti rođendan može reći: Nego oprostite mi i Vesna i Ana, što pišem! Što dišem, što postojim, što se ovog svijeta oduvijek bojim, što se javljam kao vaša slika u stotinama boja i bezbroj oblika, što me nema kad drugi misle da me najviše ima i što će mene život na kraju – slomit. Možda. Ili će on baš na meni – ženki – zube polomit” Znate Vesna, i da smo dobile na lotu veliku svotu moram ovaj kraj našeg razgovora završiti sa mišlju jednog muškarca. Meša Selimović je rekao: Kako god okreneš čovjek je uvijek na gubitku. Ipak, dragi Meša, ja bih rado drugačije postavila stvari, pa se zapitala: Je ste li Vesna osjetili na kraju, na svom odlasku gorčinu ili bijes? Vjerujem da niste. Da ste zaklopili oči mirno i tiho, bez okusa gorčine i optužaba koje ste slušali na vlastiti račun. Osječajući pri tome sve ljubavi koje su prošle kroz vaše tijelo tijekom života, svu ugodu, svu bol koja se slijevala u radost napuštanja naše skučenosti. Rado bih umrla poput vas. Iako ne volim liječnike niti infuzije niti smrdljive bolnice. Možda malo za promjenu, negdje blizu – mora. Gdje me moja ljubav čeka da se vratim kao jeka iz daleka. Sa punom naprtnjačom snova i ljubavi koje žive u meni. Znate Vesna, gore spomenuta Ana me prepoznala, danas. U današnjem svijetu brzopletosti, prepunog govorancija i pjesničke inflacije i poetske hiperprodukcije. U svijetu bez smijeha, bez grijeha… Prepoznala me. Nakon toliko godina, ja sam se zakotrljala kao klupko koje ne zna gdje će stati. Na kojem planetu, na kojem cvijetu. I zato mi oprostite obje što ću za kraj jednu “tako svoju pjesmu” podastrijeti svim ženama i svim muškarcima koji još uvijek vjeruju “u jedan poetičniji svijet koji ne živi samo u stihu nego tutnji u vrtlogu života”. Samo ga treba prepoznati. Vama, koje imate nevinije ruke…

Gordana Igrec

Za kraj:

Kad bi znala

Eh…

Koliko li

samo ljubavi

živi u meni?

Kad bi samo

znala,

ljubavi moja

nova, a tako

stara.

I, kao da sam

tebe,

oduvijek znala…

K’o kaplja

rose

na dlan

si mi pala.

Kad bi samo

to znala.

Stigla si

u pravi tren,

u život moj

tako – snen.

Da dušu

mi orosiš,

suzu pometeš,

smrt moju – pokosiš.

Ljubavi moja nova,

a tako – stara.

Za tako malo

vremena,

toliko toga

ti meni si dala.

Malo je reći – hvala.

Ljubavi moja