STRAVA I UŽAS More oko Vranjica postalo toksična močvara – Zašto institucije ignoriraju ove ljude?
VRANJIC – Noćnoj mori stanovnika Vranjica nema kraja. Nekad prekrasni mediteranski gradić smješten na poluotoku sjeverno od Splita, pokraj ušća rijeke Jadro, danas je mjesto gdje će vam svatko reći da ima susjeda oboljelog od nekog oblika karcinoma, i to zahvaljujući zagađenju iz obližnjih industrijskih postrojenja.
Zvali su ga Malom Venecijom, a njegova nekadašnja ljepota poslužila je kao kulisa za legendarnu seriju Naše malo misto. Nažalost, posljednjih nekoliko desetljeća život u Vranjicu daleko je od idile koju je zamislio meštar od pera Miljenko Smoje.
Za to je zaslužna obližnja tvornica Salonit i niz drugih industrijskih postrojenja u okolici Vranjica koji se nalaze na svega nekoliko desetaka metara od stambenih kuća. Svatko u Vranjicu zna nekog susjeda koji boluje od azbestoze. Godinama Vranjičani mole, kude, zapomažu, upozoravaju na zagađenje kojemu su izloženi 24 sata dnevno – što iz zraka, što iz tla, što iz mora.
Zapomažu Vranjičani, no umjesto da im postane bolje, njima je sve gore. Potvrđuju to i najnovije fotografije pristigle na adresu naše redakcije od građanske incijative “Mjesto koje hoće živjeti”. Fotografije koje dokazuju prisutnost novih otrova u ionako mrtvom podmorju oko Vranjičkog poluotoka.
Upozoravaju ljudi kako je cijeli zaljev opet prekriven prašinom iz Silosa, o čemu su institucije ponovno obaviještene, no kao i da nisu. Jer nitko ne reagira na vapaje ljudi koji samo žele čistu i zdravstveno ispravnu životnu sredinu, koju im garantira Ustav RH. Pa je logično pitanje – kako je moguće da netko krši Ustav i pri tome prođe nekažnjeno? Zašto postoji Ustav ako se prava i obveze koje on nameće ne poštuju?
Pri samom pogledu na fotografije gustog, smeđeg sloja na površini mora diže vam se želudac. Zamislite kako je ljudima koji tamo žive, koji to svakodnevno gledaju i udišu?
Zašto institucije ne reagiraju? Tko je taj ili ta koji je odlučio ili odlučila kako će živjeti stanovnici Vranjica? Što rade institucije koje su plaćene da štite građane koji ih plaćaju? Kako je moguće da se u zaljev oko Vranjica godinama ispuštaju toksične tvari koje su već ubile podmorje, a polagano ubijaju i stanovnike iznad morske površine? Je li ikome više stalo do tih ljudi, do okoliša, do budućih generacija?
Sve su to pitanja koja smo postavili i postavljat ćemo i dalje svim institucijama, kojima su puna usta stanovnika Vranjica i drugih mjesta koja su postala žrtve profita na štetu ljudskog zdravlja, poput Dugog Rata.
Ispada da su državi najbitniji novac i ulagači, koliko god ti isti ulagači trovali okoliš, tijela i srca svih onih koji imaju pravo i zaslužuju pravo na čisti zrak, čisto tlo, čistu vodu.
Kristina Bokanić