SVETA LUCIJA Tko je bila ova svetica i koji su običaji u Dalmaciji?
Iz cjeline božićnih običaja, izuzev Božića kao središnjeg vjerskog i tradicijskog blagdana, najbrojnija predbožićna događanja (pučki običaji i razne pobožnosti) vezana su uz blagdan Sv. Lucije, koji se slavi 13. dana prosinca. Poznat je u čitavoj Europi i duboko ukorijenjen u Hrvatskoj, posebno u Dalmaciji i nekim dijelovima Slavonije te zaslužuje izdvajanje u zasebnu tematsku cjelinu.
Blagdanom sv. Lucije započinje božićni ciklus narodnih običaja: sadnja pšenice, gatanja, proricanja… Zaštitnica je vida i ona koja donosi svjetlost. Podarit će svu onu djecu koju nije obišao sv. Nikola. Nju neće pratit krampus, jer će zločestu djecu strašiti kao crna baba Luce. To njezino dvojstvo tumači se dodirom predkršćanske crne Luce i svijetleće kršćanske, piše Maja Alujević iz Etnografskog muzeja u Splitu.
Dan sv. Lucije svojim običajima, značenjima i simbolikom označava pravu pripadnost božićnome krugu običaja, počevši od sijanja pšenice, vjerovanja, gatanja. Tolika različitost tradicija, običaja, gatanja i vjerovanja, gradskih i seoskih tumači se tim što je dan 13. prosinca, sve do uvođenja gregorijanskog kalendara 1691. godine, smatran najkraćim danom godine, pa se oko njega, usredotočilo mnogo folklornih tradicija.
Niti jedno razdoblje u godini ne obiluje takvim bogatstvom i raznolikošću simbola i događaja kao božićni ciklus običaja. Cjelina božićnih običaja počinje četiri tjedna prije Božića. To je razdoblje adventa ili došašća. Sam početak božićnih blagdana različito se shvaća u narodu ovisno o regionalnim posebnostima pojedinih područja, ali se najčešće početak ovog kruga svečanosti smatra dan sv. Lucije uz koji se vežu mnogi važni elementi običaja.
Tako Ivan Kovačić u “Smij i suze starega Splita” kaže:
…»Mi u Dalmaciji poprimili smo adete (tur.običaj) Venecije, pa je nan dici nosila dare sveta Lucija, a sveti Mikula je počeja je iza prvega rata, kada su u Split nagrnuli činovnici i službenici odasvud i donili sobon svoje običaje, tako da su novin običajiman počeli razvodnjivat naše starinske, pa odonda nika dica slavu svetoga Mikulu ka svetaškog darovatelja, a drugi svetu Luciju.»
Sadnja pšenice je zapravo poganski običaj
To je početak razdoblja kada započinju sve one bitne materijalne pripreme za Božić.
Ukoliko netko nije posadio pšenicu na dan sv. Barbare (4. 12.), sv. Nikole (6. 12.) ili dan Marijina Bezgriješna Začeća (8. 12.), to će učiniti na blagdan sv. Lucije (13. 12.). Taj je čin zapravo ritualnog i magijskog karaktera, također preuzet iz poganskog doba i modificiran u kršćanstvo. Prije reforme gregorijanskog kalendara blagdan sv. Lucije padao je u vrijeme zimskog solsticija. Poklapao se sa kultom poganskog božanstva Berte (koji u sjaju vlada) i Holde (božice braka i plodnosti), pa tako Lucija nosi upravo neke od tih simbola – sjaj svjetla (Lucija znači ona koja svijetli) pa i plodnosti koja se odnosi na plodove prirode, jer zasađena pšenica pokazati će, prema vjerovanjima, hoće li godina koja dolazi u usjevima biti plodna.
Sadašnje darivanje ograničeno je na djecu. Po visini niknule pšenice do Božića, procjenjuje se kakav će biti urod pšenice u nadolazećoj godini. Smatra se zapravo da je to niknulo žito za Božić blagoslov ljetine.
Život svete Lucije i legende
Lucija, djevica, mučenica iz Siracuze, koja je umrla oko 304. godine za Dioklecijanovih progona kršćana, povijesni je lik, a o njezinoj mučeničkoj smrti u puku postoji više legendi. Rođena je u plemenitaškoj bogatoj obitelji. Njena majka Eutihija bolovala je od neizlječive bolesti. Stoga je Lucija krenula u hodoćašće na grob sv. Agate u Kataniju, za ozdravljenje svoje majke, gdje joj se ukazala sv. Agata uvjeravajući je da će joj majka ozdraviti, ali da će ona sama podnijeti mučeništvo. To joj se proročanstvo i obistinilo.
Svoje imanje Lucija je podijelila siromasima (baš kao i Nikola), što je razbjesnilo njezina zaručnika, pa ju je prijavio rimskom načelniku (po imenu Paschasiusu) da je kršćanka. Iako je on vjerovao da će Lucija tada odustati od svoje vjere, ona je ustrajala. Stoga je bilo naređeno vojnicima da je odvedu i zatvore, ali oni u tome nisuuspjeli. Kada su je zavezali i upregli u volovsku zapregu, kako kazuje predanje, ostala je nepomična. Potom je bilo odlučeno da je se spali, ali je vatra nije ni dirnula. Umrla je tek kad joj je jedan od vojnika bodežom probio vrat. U likovnim prikazima na raznim oltarnim palama, kao atribut te svetice pojavljuje se stoga bodež i rana na vratu, te kako drži u ruci „mučeničku palmu“.
Druga legenda o svetoj Luciji vezuje se uz njene oči. Jedan od prosaca bio je toliko očaran njezinim očima da se nikako nije mogao smiriti, i stalno je navaljivao na čednu djevojku. U strahu da njezine oči ne bi navele mladića na zlo, Lucija ih je sama sebi iskopala i poslala ih na pladnju. Vidjevši tu žrtvu, očaran hrabrošću kojom je Lucija posvjedočila svoju vjeru, a dakako i zbog grižnje savjesti taj je mladić postao kršćaninom. Zbog tog Lucijina čina, ona je kao svetica često na oltarnim palama i poliptisima naslikana s očima na pladnju koji drži u ruci. Ponekad se kao njezin atribut javlja i svjetiljka koja označava božansku mudrost. Stoga, sigurno nije slučajno da joj je ime Lucija, jer je izvedeno iz riječi lux što znači svjetlo. Zato se u narodu Lucija štuje kao zaštitnica očiju.
Sveta Lucija u Splitu
Sveta Lucija bila je suvremenica cara Dioklecijana, ali i sv. Dujma, prvog solinskog nadbiskupa, mučenica iz prvih stoljeća kršćanstva i zaštitnica vida. Njoj je od davnine posvećena kripta prvostolnice svetog Dujma, gdje postoji izvor, kako legende tumače, čudotvorne vode. Brojni zavjetni darovi u obliku srebrnih pločica s prikazom ljudskih očiju splitski su vjernici stoljećima nosili svojoj zaštitnici, a čuvaju se u riznici katedrale. Svake godine 13.12. kripta je otvorena njezinim štovateljima koji joj se mogu pomoliti i pokloniti za tu svečanost.
Običaji i tradicijska događanja vezana uz blagdan svete Lucije
Sv. Lucija je zaštitnica očiju. Oni kojima trpi vid ili su bolesni na oči često se zavjetuju toj svetici. Uz taj zavjet običaj je i otiranje očiju oltarnom prostirkom.
Na blagdan sv. Lucije ne bi trebalo naprezati oči. Stoga, žene ne izrađuju ručne radove, ne tkaju niti šivaju na taj dan.
U Kaštelima je zabilježeno vjerovanje da sveta Luce dolazi noću, na tovarčiću, pa bi djeca za njega ostavljala ispred kućnih vrata slamu i vodu.
U Dalmaciji uvečer pred sv. Lucu, djeca bi odlazeći na spavanje, stavila pod jastuk čarape (bičve), jer su očekivala da im sveta Luce stavi darove. U čarapi bi osvanula šibica, a dobra bi djeca dobila i suhih smokava, bajama, oraha, jabuka, eventualno i kupovnih slatkiša. Ujutro su djeca međusobno pokazivala što su dobila.
Sveta Luce tako će svoje darove nekome ostaviti pod jastuk ili u čarapu na prozoru, a nekoga će zaobići. U sirotinjskim se kućama nekada djeci govorilo da je to zbog toga što nisu dobro očistili dimnjak, pa se sv. Luce nije mogla provući s darovima
Maja Alujević, Znanstveni članak Etnologica Dalmatica Vol. 15. Split