UMJETNE PLAŽE Skupi promašaj za naivne i velika šteta za okoliš
Za one koji to ne znaju, plaže rade valovi a ne bageri. Ako se uz obalu, ne daj Bože, nalazi močvara, valjda tamo i treba biti. Isto tako je kamenita obala upravo tamo gdje i mora biti, i tamo ne može biti pješčana plaža jer to određuje dinamika valova i morskih struja.
Celofan lijepih riječi
Ljudi su na zlu glasu u svemiru po nastojanju da sve prjlagode sebi, unište postojeće, pa potom pokušavaju rekonstruirati uništeno. Genijalno! Želimo netaknut okoliš, a onda ga betoniramo, uništimo na sve načine, pa potom umotamo u celofan lijepih riječi! Tko je tu lud?
Reklamiramo čistu prirodu, pa pozivamo motoriste da voze svoje dvokotače i quadove po tom okolišu i potpuno ga unište, naravno besplatno! I nikome ništa! Gost je zakon. Pa ako je nekome gušt s kalašnjikovom pucati po ljudima, hoćemo li i to gledati dobronamjerno kao hir i želju gosta kojem se mora pružiti sve što želi? Slavonska poslovica kaže: “još se nije rodio tko bi svakom drag bio, a mnogima bi draži bio da se svakome svidjet nije htio”. To bi neki trebali naučiti, piše Panopticum.
Kažu gosti da im fale pješčane plaže, pa im se trudimo udovoljiti i gradimo baš takve plaže. Da traže beaplatno pivo, bi li im i to omogućili? Gospoda direktori velike hoteljerske tvrtke na Rabu možda i o tome razmišljaju. Ja pak mislim da zgrada u kojoj oni žive zaklanja pogled mojim gostima na more, pa planiram da ju maknem s puta. Na primjer bagerom. Je li to prihvatljivo gospodi direktorima? Ili u ovim društvu nisu svi jednaki? “Quod licet Iovis, non livet bovis”, rekli su neki stari mudraci i opravdavali nasilje jačih nad slabijima.
No, u prirodi postoji i povratna sprega, takozvani bumerang. Možeš se praviti važan, ali će te prije ili kasnije netko spustiti na zemlju. I mi se pravimo važni – da nam je Jadran predivno more, ali internet bruji kritikama o kojima bi morali povesti računa. Od prenapuhanih ugostiteljskih cijena, pa do otpadaka na svakom koraku. Pa tko se u tom okolišu želi odmarati?
Šljunak iz Alpa i rijeke Drave
Ležanje na plaži pored prepune vreće za smeće koju mjesecima nitko nije odnio i svježih kora od nedavno pojedene lubenice teško da netko doživljava kao svoj ideal odmora. No, to je naša stvarnost. Stvarnost koju vidimo i mi i naši gosti, turisti od kojih živimo. Sad na kraju sezone moramo sagledati što smo napravili dobro, a što nismo. Jadikovke nam neće dovesti platežno priželjkivane goste niti iduće godine, niti ikada u budućnosti, a toliko ih želimo! A kad gost i dođe, počne uspoređivati sliku koju su mu dale agencije i onog što vidi svojim očima.
Jedna tvrtka se hvali da je sagradila pedesetak plaža na Jadranu. Pitanje je koliko ih je opstalo nakon godinu dana? Imamo primjere nadosipavanja plaža šljunkom iz Alpa, i nikome ništa! Projektant je uzeo novce od lokalne zajednice koja je htjela udovoljiti željama turista, dobavljači su prodali dravski šljunak – i svi sretni, osim organizama u moru kojima se promijenio kemizam morske vode, pa sad ugibaju. To valjda nije problem, jer gost na jedan dan sutra već gazi po drugom pijesku, i nije ga briga. A oni koji ostaju, razmišljaju o gostima koji će ostajati duže i trošiti više. No, hoće li takvi ikada doći? Poslovica kaže: “dobar se glas daleko čuje, ali se loš čuje još dalje”. I to bi ljudi uz obalu trebali naučiti.
Jadranski otoci ne bi smjeli biti krave muzare za kojekakve arhitekte okoliša. Šteta koja se može nanijeti okolišu može biti nepopravljiva. Želimo li to zaista? I hoće li projektant snositi ikakvu odgovornost? Sumnjam. Cijenu će ionako platiti lokalna zajednica.
Bepo Kaić