URUŠAVANJE STARE JEZGRE LABINA Zbog posljedica rudarenja, gorski udari izbrisali čitave ulice

LABIN – Stanovnici Labina jednoga su časa shvatili koliko je grad osjetljiv na ono što se događa u njegovoj utrobi kada se tlo ozbiljnije zatreslo, a kuće počele kliziti iz svojih temelja. Svakodnevno je podrhtavanje tla, uz popucale zidove i urušene objekte, bilo manifestacija tzv. rudarskih šteta koje su izazivali česti gorski udari, ali i posljedice dugotrajnog otkopavanja u kombinaciji s raznim geološkim čimbenicima.

Ono što se događalo na ulicama najugroženijih četvrti Labina, poput starogradske jezgre, Sv. Katarine, Presike, Rogočane i Kapelice, dosezalo je razmjere katastrofe i životne ugroženosti. Klizišta i slijeganja terena odnosila su temelje kuća, prouzročila pukotine u zidovima i stropovima te izdizanje podova, piše Tina Filipović u svom stručnom članku “Gorski udari i uruševanje starogradske jezgre Labina 60-tih godina 20. st.”, piše Glas Istre.

Katastrofa u stambenom fondu gornjeg Labina prisilila je stanovnike na iseljavanje u druge krajeve grada, a lokalna je uprava radila na donošenju čitavog niza mjera, poput zabrane naseljavanja u ugroženim zonama, kako bi zaštitila stanovništvo i osigurala područje.

Jama Labin prednjačila je u pojavi jakih gorskih udara. Gorski udar ili škopija eksplozija je izazvana pogubnim zapaljenjem ugljene prašine i plina metana u kombinaciji sa zrakom, koja je bila karakteristična u procesima miniranja na radilištu, prouzročujući urušavanja i pad krovine. Problem s gorskim udarima evidentiran je već krajem 30-ih godina prošlog stoljeća za vrijeme talijanske uprave, kad se od ugljenokopa tražilo i očekivalo mnogo. Neplansko otkopavanje, svakako, ugrozilo je budućnost rudarskih radilišta.

Kolaps starogradskog terena u Labinu zahtijevao je brzu reakciju općinske vlasti i interventnih službi, kako bi se izbjegli neželjeni tragični događaji. Štete su okarakterizirane kao elementarne nepogode, pa se Labin tada uspoređivao s aktualnim potresima u regiji.

Prvi znakovi nestabilnosti gradske infrastrukture vidjeli su se već početkom šezdesetih, kada su građani ukazivali što se čeka s obnovom stuba kod kina, koje su mjesecima bivale urušene zbog slijeganja terena. Kritike javnosti stizale su i na račun nemara oko provedbe građevinskih radova, nestručnih popravaka i zapuštenosti grada čiji se centar ionako već preselio u Podlabin, piše Glas Istre.

Godine 1962. zbog “ozbiljnosti situacije” moralo se zatvoriti nekoliko poslovnih prostora i ustanova u starome gradu: Osnovna škola Rialto, Dom narodnog zdravlja, Komunalno poduzeće 1. maj te brijačnica, fotografska radnja, i dr. Gornji Labin gubio je svoje urbane kapacitete i sadržaje koji su ga činili centrom u pravom smislu riječi.

Robert Buršić