Uskršnja priča o Leru
Iz pera zadarskog pripovjedača i profesora Jere Bilana koji je prošle godine objavio i svoju zbirku priča “Svjetionik”, stiže jedna uskršnja priča u kojoj bi se svi mogli prepoznati. Priča je ovo o siromašnoj djevojčici s dalmatinskog otoka, čije odrastanje prati magarac Lero. Priča je fikcija, ali u njoj je sadržano više istinitih događaja, kaže nam autor…
“Rođena sam na Malom Šubriću, otoku u zadarskom arhipelagu. Moj je otac bio ribar, a majka je išla na nadnice kopati zemlju bogatijim Šubrićanima. Bila sam mala, ali se dobro sjećam tog događaja.
Otac je toga dana ulovio puno ribe sa svojom ribarskom družinom i otišao je prodati u Zadar. Na povratku su stali na Ugljan kod nekih prijatelja. Popili su dosta crnog vina. Puhnula je bura, pala je noć. Prijatelji su ih nagovarali da prenoće na Ugljanu, ali oni su im govorili:
-Kad može galeb, možemo i mi.
Nisu našli niti veslo, niti pajol od broda. Majku su i mene, nakon očeve smrti, smjestili u jednu malu kamenu kućicu koja je očevoj obitelji služila kao ribarski magazin. Priskočili su u pomoć rođaci, dali nam krevete, kredencu, popravili prozore i vrata, izgradili dimnjak i komin na kojem smo kuhali. Majka je i dalje nadničarila, te je na taj način dolazila do sredstava za život. I ja sam, kao dijete, s njom odlazila u polje. Kad bi, nakon teškog rada s motikom, vlasnik zemlje skuhao ručak, ja bi skupa s majkom prišla postavljenom stolu. Dok bi prilazila, stajala sam joj iza leđa. Budući da znamo što se nalazi ispod leđa, dobila sam nadimak Zaguzinka. Mene to smetalo nije, jer su i drugi imali takav nadimak.
Jednog je dana moja teta, mamina sestra, pokucala na naša vrata. Ali nije došla sama. Iza nje je stajao magarac. Meni je on odmah bio simpatičan, jer je i on na naša vrata došao iza tetinih leđa kao Zaguzin. Teta mi je tada kazala:
– Dajem ti na dar ovoga magarca. Zove se Lero. Poslušan je i dobre naravi. Ja sam stara, noge me polako izdaju i teško mi ga je voditi na ispašu u goru. Ti se o njemu brini, a možda ti bude i od koristi.
Ja bi ujutro uzela Leru za uzde i odvela ga na ispašu. On bi cijeli dan pasao travu, a onda bi ga navečer vratila u njegov osik. Lero je bio snažan magarac. Jedan me je susjed upitao može li mu Lero prevesti ispilane grane masline iz gore do kuće. Ja sam mu dozvolila, a on mi je tu uslugu platio novcem. Lero je tako prenosio cement, vreće s grožđem, vodu s modrom galicom. Meni su to znali plaćati maslinovim uljem, vinom, ribom, pšenicom ili kukuruzom.
U Malom Šubriću štovali su se običaji. Uskrs se, kao najveći kršćanski blagdan, posebno štovao. Tako je svake godina na Cvjetnu nedjelju organizirano uprizorenje Isusovog ulaska u Jeruzalem. I to na magarcu, na mome Leru. Razlog odabira baš moga magarca leži u Lerinoj dobroj naravi, jer je mještanin koji je glumio Isusa bio siguran da ga on neće izbaciti iz sedla, niti da će otrčati u nepoznatom smjeru. I tako je svake godine moj Lero bio zvijezda Uskršnje predstave. I za Božić bi ga doveli ispred živih jaslica.
Tada nisam znala da je Izaija u Starom zavjetu napisao da vol poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve. Niti sam znala da je slavni talijanski slikar Caravaggio naslikao munumentalnu sliku Odmor na putu za Egipat gdje magarac svojim velikim okom promatra Svetu obitelj, kako bi dobro vidio put i sve opasnosti koje im prijete. Važan je odnos magarca i gospodara jer gospodar magarcu daje usmjerenje. Krist je uzeo nepoznatog magarca koji ga je odveo u Jeruzalem, jer je u rukama dobra gospodara imao pravi smjer. Onaj narod koji ima svoje zakone i proroke, poput Izraelskog naroda, zna kojim smjerom treba ići.
Dani su prolazili, ja sam rasla. Moj je susjed izrađivao stolove i stolice od borovine ili čempresovog drveta. Sve bi on to ispilao, ali sastavljanje ispilanih dijelova bio mu je često izazov s kojim se dosta mučio. Međutim, ja sam vidjela rješenje. Bilo mi je jasno kako to treba sastaviti. Onda su mještani kupili vatrogasnu pumpu koja nije htjela pumpati vodu. Ja sam im rekla da učiste usisnu cijev od nečistoće. U školi sam postavljene zadatke rješavala dvostruko brže od mojih kolega u razredu. Jednostavno rečeno, uvijek sam vidjela rješenje, a nisam znala zašto i kako ga vidim.
Ljudi su mi se obraćali s pitanjima, a ja sam im davala rješenja. Jedan mi je čovjek tada rekao:
– Kad pitam nekog drugog, taj mi samo ukazuje na probleme na koje mogu naići u ostvarenju svojih nakana. Još mi kaže da mi to govori za moje dobro, a ne zna da me time obeshrabruje. S tobom to nije slučaj, jer mi ti kažeš kako preskočiti neku prepreku. Eto, baš to cijenim kod tebe.
Ja sam u međuvremenu zasnovala svoju obitelj, rodila djecu koja su danas odrasla. Uvijek sam vidjela rješenja životnih situacija. I ne samo da sam ih vidjela, nego sam ih i dijelila s drugima. Možda je to zato jer vjerujem u ljude i uvjerena sam da uvijek postoji rješenje na koje se trebamo usmjeravati, poput moga Lera, kojemu je Uskrs dao dobrotu, a meni nadahnuće. Postoje ljudi koji se unaprijed sekiraju jer samo vide probleme u budućnosti za koju uopće ne znaju kakva će izgledati. Zašto sam uvijek imala viđenja rješenja? Ne znam. Možda je tajna u mome Leru, kojeg već davno nema, a koji me je na jedan poseban način spojio s onim što ne možemo vidjeti, s onim što je Krista treći dan vratilo iz mrtvih, s onim što nas može vratiti u život i pomoći nam da se mijenjamo i rastemo.”
Sretan Vam Uskrs!
Jere Bilan