Većina stanovnika Hrvatske ne radi

Većina radno sposobnog stanovništva u Hrvatskoj ne radi, pokazuju najnoviji podaci Državnog zavoda za statistiku. Samo 49.2 posto radno sposobnog stanovništva je zaposleno, 47.3 posto se broji kao neaktivno stanovništvo, a nezaposlenih je 3.5 posto.

Najveća zaposlenost je u Sjevernoj Hrvatskoj (54.9 posto) i Gradu Zagrebu (53 posto), ali nacionalni prosjek ruše Panonska Hrvatska (44 posto zaposlenih) i Jadranska Hrvatska (47.4 posto zaposlenih), gdje je manje od pola radno sposobnih stanovnika zaposleno, prenosi Index.

Najmanje ljudi radi u Jadranskoj Hrvatskoj i Panonskoj Hrvatskoj

Posebno je intrigantan slučaj Jadranske Hrvatske, koja ima najmanji postotak nezaposlenih u radno sposobnom stanovništvu, ali velik postotak neaktivnih (50.3 posto). Veći postotak neaktivnih ima Panonska Hrvatska, ali i najveći udio nezaposlenih u Hrvatskoj. Podaci se odnose na srpanj, kolovoz i rujan 2022.

Radno sposobno stanovništvo se odnosi na osobe s navršenih 15 i više godina, a stopa zaposlenosti jest postotni udio zaposlenih u radno sposobnom stanovništvu. Ti podaci govore puno o snazi gospodarstva Hrvatske i iskorištenosti ljudskih potencijala.

Mirovinski sustav je neodrživ zbog malog udjela ljudi koji rade

Broj aktivnog stanovništva, što se odnosi na zaposlene i nezaposlene koji traže posao, veći je od broja neaktivnog stanovništva. Ali ako se na nezaposlene gleda kao na ljude koji ne rade (ne svojom krivnjom), a na neaktivne kao na one koji ne žele i ne moraju raditi (školovanje, bolest, starost, tj. mirovina), onda je činjenica da većina radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj ne radi. Točnije, onih koji ne rade je milijun i 799 tisuća, a onih koji rade milijun i 710 tisuća.

Ipak, većina ljudi radi do odlaska u mirovinu, a navedeni podaci se odnose i na one starije od 64 godine. To je indikativno jer pokazuje da manje od polovice odraslih iznad 15 godina svojim radom uzdržava ostale u društvu.

Ne odnosi se to samo na djecu nego i na umirovljenike. Razlog je mirovinski sustav međugeneracijske solidarnosti, u kojem trenutni radnici izdvajaju iz svojih plaća za trenutne umirovljenike. Trenutno je odnos između broja onih koji uplaćuju za mirovine (HZMO ih naziva osiguranici) i umirovljenika 1:1.32, što znači da za mirovinu jednog umirovljenika rade 1.32 zaposlena.

To nije dovoljno za mirovine, pa je rupa u mirovinskom sustavu oko 20 milijardi kuna. Prosječan radni vijek trenutnih umirovljenika je 31 godina. Sustav je davno postao neodrživ, ali mirovinski sustav utemeljen na međugeneracijskoj solidarnosti egzistira kao avet davnih vremena, kada je na jednog umirovljenika dolazilo 3, 4, 5 i više radnika.

Branimir Perković