ZEMLJA GURMANIJA Kako ručati u dvoje za 30 kuna?

Moguće je ručat skromno i to skroz dobro za samo 30-ak kunica. Kako? Lipo. Triba samo ne biti glumčić i ne reći da ona pučka, „obična“ spiza ne valja. Jer je kil jeftiniji od 120 kuna.

Daklem, bugva, ili kako je još zovu po cilom Jadranu bukva, boba, buba, bukvina, bobulina, buhar, matijaš, matelan, matan, legumini, žutuja i tako dalje. Jedna je od najbrojnijih riba u Jadranu, ali i u Mediteranu.

A kad čovik uvati 61 godinu, onda mu uz mnoge stvari naviru sjećanja. Pa tako i uz bugvu. Vraćamo se opet u ono moje lipo ditinjstvo. Puno svega lipoga. Okružen ljubavlju, obiteljskom i prijateljskom.

Ajmo namistiti vremeplov da me odvede negdi tamo u moju pučku školu, kako su je prije mene zvali. A to vam je ono – prva četiri razreda. Dida u penziji. Škola do 11 i 20. Iša sam u Legu. Brzo bi skupija boršu od gamoša, kafenu, koju sam dobija iz Italije, od kume Brune. Ta mi je borša bila omiljena, ali mi je jedna tetina mačka koja mi nije bila draga i to je znala (nisam je tuka  ), učinila „ono“ u boršu i to je ušlo u gamoš i nikad se nije dalo oprati. A ja sam ima osjećaj da ona to zna i da mi se ruga i smije. E, i ta borša prije nemilog incidenta. Brzo bi je skupija i trk nizbrdo do rive isprid Muzeja (ko je zna da ću cili radni vijek upravo u njemu provesti). U brodu bi me čeka dida Bepo i Lilica (naša kujica, najpametnija na svitu, živila je 22 godine). Već je lješka (mamac) bila pripremljena (posoljene srdelice i lignjice) i onda pravac po poštama ili na kupanje ili u pidoče. Ali, to su druge priče.

U ovoj o ručku za 30 kunića sjetimo se bove i Doca. Znači, brodom bi otišli, ako je bilo vrime od lova na bovu. Bila je to bova za velike brodove a stala je negdi između Domalda i Martinske. Za mog ćaću koji je s ekipom ka dite iša plivajući na Martinsku, bila je odmorište. Pošto nisam uspija naći fotku, donosim spot koji je snimljen za vrijeme rata, a jedan dio je baš na bovi. E,onda bi dida i ja, a digod s nama i ćaća došli na „lice mista“. Nekad je bilo čak i po dvadesetak brodova. Prvi bi se veza za bovu, a ovi dalje svako za svakoga. I svi bi lovili. Ovdje su se uglavnom lovile lokarde. One prave. Tu je malo zbrka u nazivlju. Mi u Šibeniku skuše zovemo lokarde, a nama su lancarde one nekvalitetnije, ljute. Razlika je u detaljima, nećemo o tome. I bome se tu lovilo lipo. Zna je cili grad mrlišati po lokardama polivenim maslinovim uljem i pečenim na gradele.

A bugve. Bugve su se isto lovile tu. I to lipo. Posebno nam je bilo doći na brzinu uloviti koju i to u samome Docu. Kod prvoga mandroča, ajmo reći, razom kuće od pokojnoga Čipe. Onda je moj dida izmislija ispod dvi udice staviti i rampin. Tako bi se one uvatile za udice, ali onda se u tom momentu potegne tunja prema gori, skosne se, tako da se na rampin zakače još dvi tri. Bija je to učinkoviti način lova. A bugve u jatu. Loviš po ure i ima za cilu familju lipi ručak. Očistiš ih odma na bandi broda. Onda sićom poliješ brod, očistiš, spremiš tunje i lešku i pravac kući na ručak. A popodne opet na more. Bez igrica, bez interneta, bez društvenih mreža  A uvečer basket u Partizana. Ako majstor Pave dade da upalimo aluminijske reflektore  Ma ljudi moji ima tih sjećanja za cilu knjigu. Neka ovo bude ka podsjetnik.

E, vratimo se ovom našem ručku za 30 kunića. Dakle, bugve kupljene u jednog mog dragog prijatelja a kumpir iz OPG-a. Kapula crvena kupovna. Triba je ne rizat, nego diljati tako da je držite u livoj ruci, a nožom lagano stružete po njoj i skidate tanke, tanke fetice. Tako da osjetite okus i miris bez velikih gelera. Onda su bugve išle na gril tavu jer u stanu nemamo gradele. Kumpir salata s krupnom soli, uljem Dobrodolačkim i kvasinom sa Danila. Ma izvrsno, čak i bez kruva.

Nisam još napisa kako neki ne vole bugve radi onih baja, parazita koji se uvate za njih, čak im uđu u usta. Mi smo ka dica znali na te baje loviti ribu, i to ponekad i uspješno. Eto, ima toga još, recimo o bugvama i očadama i lovu kod Tmare. Ali, ostavimo štogod i za očade.

Čuvajte se i u slast!

Više recepata možete pronaći na stranici Zemlja Gurmanija – Gurmanluk.

Željko Krnčević