Znanstvenici otkrili nevidljivu kišu bez okusa i mirisa

Ne možemo je vidjeti, ne možemo je osjetiti, a nema ni miris ni okus, no svaki se dan s neba spušta plastična magla. Znanstvenici smatraju da taj nevidljivi pljusak opasno zanemarujemo.

Novozelandski tim znanstvenika sa Sveučilišta u Aucklandu napravio je novu procjenu nakupljanja čestica mikroplastike u urbanoj sredini, a njihovo istraživanje, koje je objavljeno u časopisu Environmental Science & Technology, pokazalo je da se svakodnevno u prosjeku nakupi oko 5000 čestica mikroplastike po kvadratnom metru krovova u Aucklandu.

Drugim riječima, riječ je o zaprašivanju s oko 74 tone mikroplastike na godišnjoj razini. Stavljeno u još razumljiviji kontekst, to je ekvivalent oko tri milijuna plastičnih boca, piše Science Alert.

Da je podatak dobiven iz novog istraživanja doista zapanjujući, govori i to da je riječ o puno većoj količini zaprašivanja mikroplastikom nego što se nedavno izračunalo da se slijeva u London, Hamburg ili Pariz, koji su i puno veći gradovi od Aucklanda.

Studija iz 2020. godine procijenila je da će u prosjeku samo 771 mikroplastična čestica pasti na kvadratni metar krovova u Londonu. Vjerojatno je da prethodne procjene kvalitete zraka, poput navedenih u Londonu, jednostavno nisu mjerile najmanju mikroplastiku u optjecaju.

Ne postoji standard mjerenja mikroplastike u zraku

Zapravo ne postoji standardna metodologija ili protokol za identifikaciju mikroplastike u zraku, a to znači da se svaka znanstvena studija provodi na malo drugačiji način. Kako se sposobnost znanstvenog mjerenja najsitnije mikroplastike nastavlja poboljšavati, stručnjaci primjećuju i puno više tih čestica koje se skrivaju u zraku oko nas nego ikad prije.

Početna znanstvena istraživanja ljudskih pluća sugeriraju da mikroplastika čak cirkulira u našem dišnom sustavu, iako s nepoznatim učincima na zdravlje.

Buduće istraživanje treba točno kvantificirati koliko plastike udišemo. Postaje sve jasnije da je ovo važan način izlaganja, kaže kemičar Joel Rindelaub sa Sveučilišta u Aucklandu.

Rezultati novozelandske studije temelje se na 9-tjednoj studiji dvaju mjesta u Aucklandu – jedno je bilo locirano na krovu sveučilišne zgrade, a drugo na ogradi u gradskom predgrađu. Mikroplastika u zraku uhvaćena je pomoću lijevka i staklenke.

Novozelandski znanstvenici izbrojili su ostatke osam različitih vrsta plastike koje se prenosi zrakom na oba mjerna mjesta. Najproduktivniji su bili polietilen (PE), koji se koristi u vrećicama i bocama s mješovitom robom, polikarbonat (PC), koji se koristi u zaštitnoj opremi i medicinskim uređajima, i polietilen-tereftalat (PET), koji se koristi u pakiranju hrane i pića.

Većina čestica uhvaćenih tijekom eksperimenta bila je veličine između 10 i 50 mikrometara. Većina njih bili su plastični fragmenti, a samo 3 posto bilo je veće od 100 mikrometara.

Vjetar i valovi igraju znatnu ulogu

S porastom vjetrovitih uvjeta mikroplastika uhvaćena u gradu imala je tendenciju porasta u količini, a rezultati istraživanja upućuju na to da je plastika u zraku koja pluta oko Aucklanda u određenoj mjeri i podignuta vjetrom i valovima na obali.

Velik problem za okoliš i ljudsko zdravlje?

Također, to bi mogao biti još jedan potencijalni razlog zbog kojeg se čini da je plastike u zraku manje u Njemačkoj i Engleskoj. No čak i u kontinentalnoj unutrašnjosti plutajući mikrozagađivači i dalje su velik problem. Znanstvenici su 2021. godine upozorili da je mikroplastika koja se prenosi zrakom toliko sveprisutna u atmosferi da možda već ima utjecaja na klimatske promjene na Zemlji. U budućnosti, ako koncentracije nastave rasti, čestice bi mogle pogoršati efekt staklenika apsorbirajući i raspršujući svjetlost i toplinu.

Znanstvenici još ne znaju ima li mikroplastika u zraku utjecaj na ljudsko zdravlje, ali što je manji plastični fragment ili vlakno, veća je vjerojatnost da će prijeći u ljudske stanice kroz dišni sustav, piše Zimo.

I.G.