UMAG – Daniele Kolec, predsjednik udruge Mare Croaticum i profesionalni ribar iz Umaga, borac za ribarska prava, kao i prava nad hrvatskom granicom u Savudrijskoj vali, odlučio je podići ručnu kočnicu. “Dosta je bilo”, kazao je i odlučio zatvoriti svoju udrugu o čemu je progovorio za Morski.hr.
Zatvorili ste ribarsku udrugu, što vas je nagnalo na to?
– Pa puno je toga kuhalo u meni više vremena.Uglavnom odluka je pala kad nije proradila elektronska burza Buy Fish. Članovi udruge jednostavno se nisu potrudili da proradi iako su dali zeleno svijetlo za njezin rad. Kiks je i moj što sam im vjerovao i radi te moje greške sam tako odlučio. Nažalost nije se nitko našao preuzeti kormilo udruge i bio sam primoran ugasiti je.
Drugo je to da se u ovo zadnje vrijeme krenulo agresivno prema nama. Pravilnik koji se radi oko ronioca je kap koji je prelila čašu jer isti ne udara na krivolovce i kriminalce već na poštene ronioce, i još na tom sastanku dolazi glavni krivac za taj novi pravilnik kao predstavnik HOK-a ronioca Primorsko-goranske županije. Jednostavno sam izišao iz te radne grupe jer ne želim da mi sutra kolege kažu da sam i ja kriv za taj novi pravilnik.
Treća stvar je da jak lobi upravlja s nama i umjesto da se demokratizira ribarstvo kao u drugim zemljama EU, mi smo u diktaturi gdje dio ribara sudjeluje u tome svjesno ili nesvjesno. Kad mislim o demokratizaciji ribarstva mislim da ribari moraju imati svoje samostalne udruge ili asocijacije gdje mogu sami odlučivati o svojoj sudbini, otprilike kao što su napravili seljaci. Oni danas upravljaju svojim udrugama, ali ne preko državnih institucija HOK ili HGK – kaže Kolec.
– Nažalost vidio sam da to ribare ne interesira pa je rezultat da redovito dobivaju nove zakone i pravila koji nemaju veze sa EU uredbama ili realnošću. Takva situacija nije postojala niti u Jugoslaviji.
Da smo imali samostalne udruge, vjerujte mi da bi država teško propisala autorizacije alata, zone, i sada ovo zadnje sve te elektronske kontrole na sva plovila, gdje to EU uopće ne traži. Po meni, cilj je da nam se limitira tržište. Ribaru će se tako puno teže dati prilika da potraži bolju cijenu ribe. Dokaz tome je PDV koji je pao na 13 %, a mi nismo vidjeli i niti osjetili nikakav pozitivni pomak kao ni kupci.
Malo tko se pitalo zašto nisu kod nas zaživjele burze. Umjesto da idemo u tom smjeru otišlo se na takozvane 12 priznatih ribarskih zadruga gdje se “napumpao” ogroman novac za njihov rad a rezultat je njihovo zatvaranje i kaos na tržištu jer većina njih se ne ponaša zadrugarski. Računam još nekoliko godina i od njih ostat će samo neka. Da smo imali burze danas bi za ribare bilo puno bolje jer bi trgovci imali nadmetanja između sebe ali bi imali zagarantiranu količinu ribe, tu bi imali šansu i mali i veliki trgovci a ribar bi imao jednu veću šansu za bolju cijenu, prodaju svih riba a ne da te trgovac uvjetuje, hoću ovo ili ono.
Zanimljivo je da su najveći protivnici burza kod nas baš oni koji izvoze ribu u Italiji na burzama, pa pitajte se zašto – konstatira Kolec.
– Smiješno mi je da ribari danas traže ZERP a da zavisimo o talijanskom tržištu. Pa logično bi bilo da se prvo osamostalimo ,da imamo naše tržište a ne da tražimo ZERP pa da dobijemo još probleme na izvoz ribe bez obzira to što smo u EU. Vjerujte našli bi oni način kako nam zapapriti život.
Država ima pravo i mora upravljati ribarskim resursima ali ne da dira alate,plovila,i da se miješa u tržište što to radi. EU je to riješila jako elegantno. Propisala je niz uredbi gdje je propisala koje mora biti minimalno oko mreža,koja je minimalna veličina ribe, autorizaciju plovila a ne alata i još nekih pravila. Nije rekla s kojim mrežama moraš raditi već je rekla s kojim mrežama ne možeš raditi na neka određena mjesta. Otprilike, lovi s kojim mrežama želiš ali ne smiješ imati manje oko od određene veličine i ne smiješ loviti ribu ispod određene veličine. Pa sad se snađi. Hrvatska se nažalost dokazala da smo veći pape od pape gdje se pokazala makijavelističkom prema ribarima – pojašnjava.
– Sramota je isto taj mali obalni ribolov, čista hrvatska izmišljotina gdje smo izmislili tu novu kategoriju od 3500 kvazi poluprofesionalnih ribara koji sigurno neće dobiti VMS, elektronski očevidnik, vaganje itd. To su sve dobri glasači i kategorija koja EU ne prepoznaje ali kod nas sve se može kad neki političar tako hoće, bez obzira što se radi toga enormno digao ribolovni napor,napravio kaos na tržištu itd. To su ukratko razlozi zašto sam odlučio zatvoritii udrugu poslije 10 godina.
– Taj posao ga radim skoro 30 godina i imam još 6-7 godina do penzije. Teško bi mi bilo promijeniti posao iako i taj posao s godinama postaje sve teži a htjeli bi da radimo do 67. godine. Evo i to je jedan od problema gdje npr naši “priznati” predstavnici uopće ne razmišljaju o tom problemu jer nas smatraju obrtnicima što u EU ribar nije obrtnik. To su neki pojedinci pomiješali kope i špade i preveli talijansku riječ pesca artigianale što na hrvatski artigiano znači obrtnik ali to u Italiji znači sasvim drugo, to je kategorija. Treba samo tražiti kategorije obrtnika u drugim EU zemljama i vidjet će se da ne postoji obrtnik ribar. I sama logika to govori je obrtnik odgovara sa svojom imovinom a ribarska sudbina ovisi o prirodi. Jedna godina može biti odlična druga već katastrofalna, tj. lako je ući u financijsku krizu i zato ribari kao ni poljoprivrednici ne mogu biti obrtnici.
Donose se nove mjere Ministarstva poljoprivrede prema kontroli izlova. Što vidite pozitivno, a što negativno u tome?
– Pa ne vidim tu puno pozitivnog. Vidim ogromne komplikacije. Mogao bi se složiti za dronove, glisere i više inspektora. Ali ne mogu se složiti za te elektronske očevidnike, VMS na male barke itd. To je kvarljiva roba koja će nam komplicirati život. Zamislite samo kakve komplikacije ćemo imati kad će se to pokvariti. Zamislite ribara na jednome kaiću koji je radio cijelo jutro pod kišom, natečenim prstima ko kranjska kobasica, hladnoćom da mora ispunjavati elektronski očevidnik.
Uredba 1224/2009 piše sasvim drugo i ne traži da se npr VMS stavi na mala plovila. To je kao što sam rekao samo način da stisne još više tržište. To ne rješava naše probleme. Na primjer: Ribar dolazi u 2 sata u jutro i naravno kupac mu neće doći tako rano. Ribar naravno ne može uzeti ribu i odnesti doma u frižider da bi je onda prodao u jutro kad se probudi. Zamislite sada kako će biti ribaru koji ima kaić od 6 metara ljeti s 50 kg salpi, ili onom ribaru koji ide na osti i ulovi 5-6 kg probodene ribe. Netko će reći pa registriraj si frižider. Lako je reći, to kod nas znači izgubiti 10 godina života i treba ti vojska. Za registraciju frižidera od npr 1000 kg (1,5×1,5 x2 met)moraju ti doći veterinari,zavod za javno zdravstvo,moraš imati wc, hccp,itd. Bolje je da se upucaš a o tome koliko ćeš novaca potrošiti za dozvole i kontrole manje te košta takav frižider. Da bi imali burze, ribar bi sebi mogao u bilo koji dio dana kupiti led. Imati svoj box gdje u bilo koje doba dana ili noći stavio bi svoju označenu ribu i drugi dan bi bila prodana od strane svoga brokera. Naravno burze moraju biti blizu mora i naravno tu bi riješili isto iskrcajna mjesta.Topla voda je već izmišljena.
Što biste promijenili u ribarskom sektoru i nadzoru ribolova/ribljeg fonda?
– Htjeli ili ne ušli smo u EU i na žalost radi nesposobnosti naše politike EU reformu ribarstva napravili smo u nekoliko godina dok se druge stare EU zemlje još danas nisu skroz prilagodile EU ribarskoj politici. Da budem jasniji naše reforme su još žešće od Europskih. Ali nisu išle u onom smjeru koje su trebale otići.
Kao što sam rekao natjerao bi ribare da preuzmu odgovornost na sebi,tj da imaju svoje samostalne udruge,otvorio bi servisnu ribarsku komoru gdje bi imala funkciju informiranja ribara a nikako politike ribarstva. Kategorizirao bi ribarstvo u obalni ribolov i mediteranski ribolov,definicija broda na 24 metara,beneficirani radni staž, otvorio knjigu ribara, to znači kad se zaposliš kao ribar upišu te u tu knjigu,na taj način država zna točno koliko ribara ima. Potpisao STCW-F konvenciju.
Škola za profi ribare ne bi bila od 3 dana već najmanje 6 mjeseci i 6 mjeseci prakse. Tu smo u EU najgori Jedno od obaveznih pitanja i dokaza bili bi dali znaš plivati. Prodaja ribe s plovila,burze,promocija ribe,ribarski OPG,jednostavnija papirologija oko ribolovnog turizma o marikulturi da ne govorim,tu bi maximalno išao u susret ribaru koji se želi time baviti pogotovo kad bi radio uzgoj školjkaša. Uskladio rad raznih ministarstva jer neki nas gledaju kao obrtnike,drugi kao ribare a o ministarstvu okoliša da ne i govorim. Bilo bi nemoguće da to ministarstvo daje odobrenja za vađenje nekih morskih organizama kao ježeve i trpove – kaže Kolec.
– Svaki grad ili općina trebala bi dati obavezne male morske oaze gdje se ne može ribariti. Plaćene lovostaje. Samostalno hrvatsko tržište i na kraju proglašenje ZERPA ali pošto smo EU dogovor bi bio ,ako se može, da tamo nitko ne može ribariti jer ne možemo nikoga diskriminirati. Ukinuo sve te pravilnike koji nemaju veze s uredbama EU. Institut za oceanografiju ne bi imao ,,monopol,,nad kontrolu Jadrana i riba. Znate kako to ide kod njih je uvijek ona:nema riba. Ali ne pitaju se uzrok zašto nema riba. Nisu za sve krivi ribari. Uglavnom za takvo stanje kriva je i EU. Ne može zahtijevati određene promjene a da isto ne standardizira sve zemlje. Npr. napisana je Mediteranska uredba ali kad gledamo koji je standard npr francuskih ribara i nas,nemamo svi mi isti pdv,istu definiciju brodova,iste poreze itd. Dovoljno je otići u jedan Trst ili u Porto Garibaldi i vidjet će te ribare kako prodaju ribu sa plovila tj sa mola bez novčanog limita,pomične štandove,burze itd Pa se žalimo da hrvati jedu malo ribe .
Pa baš zato od ribara se kupuje jeftinu ribu pa se prodaje četverostruko skuplje. Primjer je srdela. Od ribara se kupuje po 2-4 kn a prodaje se po 25-30 kn. To je skupo za svakog penzionera.Odgovorno tvrdim da je nama puno teže,a vjerujte da bi za takve stvari što kod nas se rade, EU ribari digli bi se momentalno na noge. Nedavno su imali Španjolci prosvjede radi cijene riba a isto dio talijanske flote radi tuna i sabljarki i radi nekih zakona koji su prije neki dan promjenili.
Za kraj, jednom su pričala dva ribara i pita jedan drugog: “Imaš ti tvoj štand gdje prodati ribu?” Drugi je odgovorio: “Nemam”. “Onda ćeš propasti”, rekao mu je prvi. Tu je sve rečeno – ispričao je Kolec svoju ribarsku priču.
Jurica Gašpar
U prvom nastavku o ješkama i mamcima, bilo je riječi o dagnjama, lignjama i velikom morskom crvu, ali izbora je
KAŠTELA će ovog ljeta ponovo biti mjesto okupljanja ponajboljih svjetskih ribolovaca. Razlog je najveće hrvatsko međunarodno natjecanje Big game fishing
Podmorskom istraživaču Velimiru Vrziću nije prvi put da oslobađa morske životinje iz ilegalnih ribarskih alata. Ovaj bivši pomorski policajac i
Državni zavod za statistiku objavio je podatke prema kojima je Hrvatska u prošloj godini smanjila ulov i uzgoj morske ribe
Jadranski web portal
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
