MAKETARSTVO Tragom pomorske baštine 2: Kunjski sabunjeri – gajeta Sv. Marija

Photo: Nenad Bojmić

Sabunjeri, salbunjeri, pjeskari, pržinari, sve su to nazivi za brod, ljude, posao i to ne bilo kakav već jedan od najtežih poslova uopće. Vađenje pijeska provodilo se diljem obale, gdje god su za to postojali prirodni uvjeti, pjeskovito dno i dubina od 4m, a kasnije sve veća i veća do 12m a i više.

Photo: Nenad Bojmić

Morski pijesak je odličan građevinski materijal i trajno su postojale potrebe za velikim količinama. Gradnja u kamenu u 19. st. i dobrim dijelom u  20. st. umjesto crljenice i vapna (ranije) koristila je kao vezivno sredstvo morski pijesak i vapno a kasnije cement. Tehnologija vađenja pijeska bila je posvuda gotovo ista. „Žlicom“ – badiljunom grabio se sa dna i pomoću vitla – krika a ponekad i ručno podizao na palubu i onako mokar istresao u brodsko grotlo – štivu. Težina jednog punog badiljuna mogla je dosizati i do 300 kg. iako je najčešće veliki dio pijeska otišao nazad u more na putu od dna do štive. (kubični metar mokrog sabuna teži oko 1800 kg.) Težina ukupno izvađenog pijeska varirala je u odnosu na brod kojim se radilo. Brod je uvijek bio natovaren do krajnjih granica odnosno od 4 do 10 m3 (za veće brodove i više).

  Moji prvi utisci – slike o sabunjerima sežu još iz najranijeg djetinjstva, kada sam se čudio zašto tamo neki ljudi ranom zorom stoje na štapu u moru a brod im je nešto podalje od njih. Druga slika bila je iz mula gdje se pijesak istovarivao iz broda. Ljudi su bili crni,pregoreni od sunca i mora obučeni u robu gdje je i zakrpa imala zakrpu. Uporno su u šmurima, na ramenu iznosili sabun iz broda. Takove hrpe na mulu čekale su kišu da ih ispere od soli i kupce koji su dobro pregledavali da nije slučajno bilo mulja – glibine. Te prve impresije o sabunjerima dobio sam gledajući uglavnom ljetnu varijantu pjeskarenja, ali pijesak se vadio i zimi po buri kada se odjeća ledila na mokrim tijelima. Sabunjer na badiljunu nerijetko bi i do vrata  utonuo u more. Ovisno gdje je bio naručioc neki put je trebalo nakon mukotrpnog vađenja još i satima veslati do odredišta, pa još istovar. Kako je pričao jedan Šepurinjanin kupac ih je nakon posla počastio i donio pečeno janje ali od silnog umora nisu ga ni okusili.

  Za vađenje sabuna koristili su se razni tipovi brodova. O štilcima i bracerama dosta se pisalo a snimljeni su i filmovi. Leuti su također dosta korišteni budući da se radi o relativno većem i čvrstom brodu. Na mene su utisak ostavile sabunjeri gajete dužine 7 – 8m kakove sam kao dijete promatrao u Tkonu (Pašman). Uvijek sam sa zanimanjem promatrao njihovu opremu, badiljune, krikove, sidra, koloture, sajle.

  Sve ove priče dio su projekta „Otok“, koji ima za cilj prikazati život otočana u periodu konac 19. i početak 20. st. Da bi se i brod, kojeg ću kroz rekonstrukciju prikazati kao sabunjera, u potpunosti uklopio u projekt trebalo je pronaći odgovarajućeg stogodišnjaka iz Tkona ili što je moguće bliže. Tako je najbliži odabir bila gajeta Sv. Marija iz Pašmana građena u Betini 1904. god. Gajeta je tipična betinska gradnja velikih volumena prostora i u svome radnom vijeku bila je sabunjer. Za rekonstrukciju sam imao osnovne mjere i nešto fotografija temeljem kojih je bilo moguće odrediti osnovne konture broda. Daljnji tijek rekonstrukcije je prilično „jednostavan“. Nekoliko stotina sati crtanja, korekcija, prevrtanja po knjigama, proučavanja uvećanih fotografija obično loše rezolucije itd. Prve slike tako rekonstruirane gajete objavio sam na društvenim mrežama i gle čuda jedan od prijatelja uzvrati mi na objavu slikom gajete Sv. Marija koja se nalazila kod njih u škveru na obnavljanju. Slika iz koje sam sa olakšanjem i radošću zaključio da sam bio ne na dobrom putu nego da je pogodak bio „u sridu“.

PROČITAJTE JOŠ: MAKETARSTVO Tragom pomorske baštine  (1)

Nenad Bojmić

Vaš komentar