Photo: Wikimedia/Facebook

Iako započinje uvijek nekako s buđenjem, pupanjem i cvatnjom prirode oko nas, pa se tako podudara s poganskim običajima, zapravo se niti nakon 2000 godina koliko je prošlo od Isusova razapeća nije na racionalnoj razini čovjekove svijesti razriješio misterij Uskrsnuća Kristova.

Gordana Igrec

Racionalnost možemo ostaviti za znanstvenike i “pismoznance”, a za “duhom siromašne i malene” ostalo je čudo koje se slavi – na proljeće. Nakon što duge i hladne zime prođu zajedno sa svim pokladama i ludorijama ovog svijeta započinju pripreme za najveći, kako to crkveni oci vole zvati Uskrs – vjerski blagdan. Sve, dakle, kako u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Istri i u Dalmaciji, te u Dubrovniku započinje Korizmom.

Zdravi i veseli bili i Uskrs slavili!

Obično se za Korizmu kaže kako je to četrdesetnica (lat.quadragesima) dio je liturgijske godine u kojem se kršćani pokornički pripremaju za blagdan Uskrsa.

Korizma počinje Pepelnicom, a završava pred Misu večere Gospodnje na Veliki četvrtak kojom počinje Vazmeno trodnevlje. Kršćani se pripremaju u korizmi za slavljenje Uskrsa: molitvom, postom, slušanjem i čitanjem Božje riječi te dobrim djelima. Odrasli pripadnici za krštenje – katekumeni imaju u korizmi završne pripreme za svoje krštenje u uskrsnoj noći. Na blagdan Pepelnice, svećenik posipa kršćane pepelom uz riječi: “Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.”

Početak i kraj korizme označen je pokorom, tzv. Strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Pepelnica slijedi nakon vremena fašnika i ludovanja, koje je najintenzivnije u Hrvatskom primorju. Korizma je u narodu vrijeme pročišćavanja i uzdržavanja od obilja, kako bi se dobilo više Božje milosti. Tada se nisu održavale svadbe ni veća slavlja. To je vrijeme zime pred nadolazeće proljeće, kada priroda miruje. Budući, da su ponestajale zalihe hrane, spremljene ujesen, korizmeni se jelovnik spravljao od onoga što je preostalo. U Gorskom Kotaru su se za vrijeme korizme pripravljali: kiselo zelje, kisela repa, grah i krumpir, pečeni krumpir, kuhani krumpir začinjen s malo masnoće ili začinjena palenta, palenta i mlijeko, kukuruznica ili šmorn, sir i vrhnje, mlijeko i domaći kruh te kompoti od sušenog voća.Meso se jelo samo nedjeljom.

U narodu postoji bogatstvo pučkih korizmenih popijevki, koje se dijele u dvije skupine: popijevke pokorničkoga karaktera i popijevke o muci Gospodnjoj. Hrvatski muzikolog Miroslav Vuk nabrojio je čak 71 pjesmu za korizmeno razdoblje, no moglo bi se reći da danas u narodu živi oko 30 napjeva.Najpoznatije korizmene pjesme u hrvatskom narodu su: “Ja se kajem Bože mili” autora Jurja Muliha iz 1746., “Počinje se strašna muka” i “O Isuse, daj da pjevam” Vilka Novaka iz 1909. Nezaobilazna pjesma Križnog puta je “Stala plačuć’ tužna mati”, koja se nalazi u najvažnijoj hrvatskoj crkvenoj pjesmarici Cithara Octochorda objavljenoj 1701. godine.

Foto: Wikimedia

Cvjetnica ili Nedjelja Muke Gospodnje slavi se u nedjelju prije Uskrsa. Ona je uvod u Veliki tjedan. Crkva se spominje Isusovog trijumfalnog ulaska u Jeruzalem u dane prije Pashe, opisanog u sva četiri Evanđelja (Marko 11:1-11, Matej 21:1-11, Luka 19:28-44, i Ivan12:12-19), ali i njegove muke koja je uslijedila nakon toga. Kad je ulazio u Jeruzalem, narod je dočekao Isusa mašući palminim i maslinovim grančicama i rasprostirući svoje haljine, putem kojim je išao jašući na magarcu.

Na Cvjetnu nedjelju i danas se na misu nosi stručak grančica na blagoslov. Obično su to grančice masline, a uz njih i grančice drijena, lijeske, bršljana i sl. U Gorskom kotaru blagoslovljeni stručak stavljao se za rog pod krovom uz riječi “Bože blagoslovi taj dom” i s vjerovanjem, da će kuću zaštititi od nesreće. Kod velikog nevremena u vatru se bacao komadić blagoslovljenih grančica, kako bi se zaštitila kuća od groma. Osim zaštite kuće i ukućana te stoke, vjeruje se da grančica može štititi i od nevremena i tuče.

Cvjetnica se u južnoj Hrvatskoj zove i Palmana nedjelja te Neđeja od pôme u Župi Dubrovačkoj. Rano u jutro vjernici su se pripremali, da s pomom(isprepletena palmina grančica) i maslinovim grančicama ide u crkvu, da bi ih blagoslovili. Pomu su nosila samo djeca. One obitelji koje nisu imale djece ili su im djeca već odrasla, davali su pome djeci iz susjedstva. Djeci bi bilo drago imati što više poma, jer se na Uskrs djeci darivala pisanica, a onome tko je nosio pomu dali bi dvije.Pome su i u 19. stoljeću bile rijetkost, a i danas su cijenjene zato što se izrađuju samo u južnom dijelu Hrvatske, a malo žena zna kako se pletu. Nakon blagoslova, pome se odnose u pčelinjak, u polje, u staju, a u kući se stavljaju ispred raspela ili svete slike. Stara, prošlogodišnja, poma po običaju se ne smije baciti u smeće, već se ili zakapa u zemlju ili se, češće, spaljuje, a pepeo se koristi za pepeljenje na Pepelnicu.

U nekim hrvatskim krajevima postoji običaj umivanja na Cvjetnicu (negdje i na Veliku subotu) cvijećem (često ljubicama) i biljem. To je običaj djevojačkog umivanja u proljetnome cvijeću, koje je nabrano u polju ili ispred kuće i stavljeno u lavor. I “santrač” (ograda oko bunara) je bio posebno nakićen. Htjelo se dati počast vodi i cvijeću, mladosti i proljeću. Od Cvjetnice do Uskrsa u kućama je gotovo tišina, osobito na Veliki petak.

Foto: Wikimedia

Uskrs, dakako, prethode Veliki četvrtak i Veliki petak. Veliki četvrtak kršćanski je spomendan Isusove posljednje večeri. Na Veliki četvrtak ujutro slavi se Misa posvete ulja (Missa chrismatis) na kojoj se posvećuje krizma (ulje za svetu potvrdu), te blagoslivlja ulje za bolesničko pomazanje i katekumene.

U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U Dalmaciji je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve Anđeo gospodnji te vrijeme početka crkvenih slavlja. Na Veliki petak u 11 h bila je šibarina. Svako dijete je imalo našaranu šibu. Kršćanski sadržaj tom je običaju pridodan u Dalmaciji, gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u sve dane Svetog trodnevlja udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome šibe, a čin se naziva “tući barabana” pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Šibe su bile od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga.U Labinštini na Veliki četvrtak, za večeru se jelo zelje (kupus), jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao zeljavi četvrtak.

Veliki petak je u cijeloj Hrvatskoj, pa tako i u Dalmaciji bio poseban dan. Procesija “Za križem” ili “hvarska procesija za križen” naziv je za tradicijsku noćnu procesiju, koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru.

Foto: Šime Strikoman

Procesija je jedinstveni obred osobite pobožnosti te izraz vjerskog i kulturnog identiteta. Iznimna je i po svom trajanju i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri. Dva pjevača iz svake procesije po dolasku u crkvu započinju pjevati Gospin plač a druga dvojica im odgovaraju pjevajući posebne stihove ispjevane u čast zaštitnika crkve i nadahnute mukom Isusovom. Prvi zapis o procesiji “Za Križem” nalazimo u vizitaciji biskupa Milania iz 1658. godine. On bilježi da je procesija započela znatno ranije i odvijala se na Veliki Petak ujutro ili iza ponoći. Danas procesija “Za Križem” počinje u 22 sata na Veliki Četvrtak, traje 8 sati, duga je oko 22 km i obuhvaća šest župa: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku.

Put koji vodi od crkve do crkve osvjetljava se svjetiljkama i spužvama namočenim u parafinsko ulje, a na prozore kuća ljudi stavljaju svijeće. Procesiju predvode odabrani križonoše koji nose križ težak do 18 kilograma, ponekad bosonogi, odjeveni u bijele tunike kao i ostali članovi bratovštine.

Foto: Pixabay

Veliki petak je kršćanski spomendan Isusove muke i smrti. Na Veliki petak, ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. Oltar je bez križa, svijećnjaka,cvijeća i oltarnika, da se simbolizira Isusova muka i smrt, a vjernici se u crkvi okupljaju razmišljajući o Isusovoj muci.Post je obavezan na Veliki petak, za sve osobe od 18 do 60 godina. Ne jede se meso toplokrvnih životinja niti mesne prerađevine, a dopušten je jedan cjeloviti obrok. U kontinentalnom dijelu Hrvatske, najčešće se jede grah, suho voće, kompoti, štrudle od sira te tijesto s orasima i makom. Također se jede i riba. U kontinentalnom dijelu šaran i štuka, a u Istri, Primorju i Dalmaciji morska riba i plodovi mora. Stariji ljudi nekada su molili 33 Isusove krunice. Pije se čaša crnog vina kao uspomenu na prolivenu Isusovu krv. Na Veliki petak sve je tiho jer se vani ništa ne radi. Posebno se ne radi ništa, ako se mora nešto tući npr.čekićem i sl. U Poljicama se navečer prije obreda pjeva Gospin plač.Na Veliki petak u svim Kaštelima održavala se procesija s upaljenim svijećama i nošenjem križa kao simbolom, koji je od simbola muke i trpljenja postao znak spasenja i otkupljenja. U Kaštel Starome je do 1910. bio običaj, da se na prozore kuća stavljaju glemoči (veliki puževi) napunjeni uljem s fitiljem, koji su postavljani u križ. Na krov crkvice sv. Josipa u Kaštel Starom postavljani su poveći volci, dok su procesiju pratili i ribarski brodovi, na kojima bila upaljene svjetiljke.

Velika subota dan je tišine i molitve. Radili su se samo kućni poslovi, nije se išlo na polje. Domaćice bi pekle sirnice, a djeca bojala pisanice. Posjećuje se posebno uređeni Božjigrob u crkvi. Ne slavi se euharistijsko (misno) slavlje. U subotu navečer, slavi se vazmeno bdijenje, koje pripada u obrede Uskrsa.

U sjeverozapadnoj Hrvatskoj čest je običaj uskrsnih krijesov  – vuzmenki. U mnogim našim krajevima ljudi pripravljaju pred crkvom pravu gomilu drva koju onda pale kresanjem kamena o kamen, a ne suvremeni  upaljačem ili šibicom. No prije je svećenik palio vatru tako da je potpaljivao gubu – koja raste po panjevima i na starom drveću- i zatim naslagana drva.

Foto: Wikimedia

Uskrs

Malo, pomalo, kroz 40 dana iskušenja dođe i Uskrs. Uskrs je najveći kršćanski blagdan, slavi se središnji događaj kršćanstva: Kristovo uskrsnuće. Skrušene molitve, procesije, obredne vatre, blagdanski spravljena jela i kolači i njihov blagoslov u uskrsnoj košari, bojenje uskrsnih jaja, uskrsno čestitanje i darivanje te pjesme u slavu Uskrsa tek su dio pučkih uskrsnih običaja.

Za Uskrs se odlazi na jutarnju misu ili se na Veliku subotu odlazi na svečano vazmeno bdjenje. Na sam Uskrs tradicijski se blaguje šunka, a domaćice često ispeku kruh te priprave druge slastice. Hrana se prije blagovanja odnosi u crkvu na uskrsnu misu gdje je svećenik blagoslivlja, a potom vjernici odlaze kućama na uskrsni objed i slavlje. Tradicijska uskrsna jela su: pinca, sirnica, razne uskrsne pogače ukrašene pisanicama, peciva, kuhana šunka i šunka pečena u kruhu s mladim lukom,hrenom i rotkvicama, kuhana kokoš s domaćim rezancima, kuglof, rožatai dr.

Djeca se za Uskrs igraju igrama u koje su uključene pisanice poput: tuckanja pisanicama, gađanja pisanic kovanicama, traženja sakrivenih pisanica po kući ili u travi izvan kuće i sl. U igri tuckanja jajima, uzme se svoje jaje i izabere se protivnika. Jaja se jedno u drugo tuckaju vrhovima, a pobjednik je onaj čije jaje ostane čitavo i on nastavlja igru. Pisanica pobjednica je ona, koja ostane čitava nakon cijelog kruga tuckanja.Motivi na pisanicama bili su:

biljni:cvijeće, klas pšenice, djetelina,vinova loza;

životinjski:ptice, leptiri, zečevi;

kršćanski:križ, citati iz Biblije;

hrvatski: pleter,hrvatski grb, stihovi iz rodoljubnih pjesama.

U Dubrovniku bi mlade zaručniku darovale tucet jaja, a budućoj svekrvi ispekle bi pletenicu od tijesta.

Od 2008. godine pisanica u Hrvatskoj ima status nematerijalnoga dobra.

Foto: Morski.hr

Uz ovaj presjek starih uskrsnih običaja u Dalamciji usudili smo se zaviriti i u dom obitelji Surian Popov koju čine mahom glumci, glumice i operni pjevače, a koji su dali pečat svojim stilom života jednoj Rijeci i Istri općenito, pa onda i Hrvatskoj, ali i šire.

– Kao Božić, i Uskrs u obitelji Surian Popov je trenutak kada se svi okupljamo u našem dragom mjestu ispod Učke. Braća, tete, nonici i bake i puno, puno male dječice! inače provedemo 2-4 dana u slavlju i druženju, pogotovo ako nas vrijeme posluži, vani na zraku, uz roštilj, duge šetnje, pobiranje šparoga i farbanje jaja! Svatko od nas pripremi nešto, ali svakako ne nedostaje janjetina, mladi luk, domaci sir, kuhana šunka, pince, orehnjača i puno oslikanih domaćih jaja!

Darove najčešće izrađujemo zajedno sa djecom, kojih na sreću , svake godine ima sve više… organiziramo razne aktivnosti na zraku, sakrivamo jaja po vrtu pa ih zajedno tražimo, puštamo zmajeve kada ima povjetarca, izradujemo luk i strijelu…Dobrim kolačima i domaćim vinom zalijemo usrksni ručak. A najviše sam se uvijek radovala Uskrsu jer bi mi mama na riječkoj trznici uvijek kupila male žive piliće…na njihovu sreću na selu je moja nona imala kokice, tako da nakon Uskrsa bi ostali kod nje …Trudim se danas svoju djecu uključiti u sve aktivnosti, od farbanja jaja do pečenja pince i kolača…- kazala nam je to dramska umjetnica, ravnateljica Talijanske drame u Rijeci, Leonora Surian.

Kada su moju prijateljicu pravnicu po struci iz varaždinske radničke i komunističke obitelji pitali: Je li vjernica? Ona je, onako plaha kakva već jeste, mahnula rukom i odgovorila: “Ma, pustite me. Imam ja u sebi neki svoj oltar. Samo za mene”. U mojoj obiteljskoj kući u Varaždinu bilo je pak kao u pjesmi “panonskog mornara” (Balaševića): “Moj deda već dugo ore nebeske njive, ali baka još čuva sve stvari i sliku našeg sveca…” Reče to vjernica bez crkve i oltara za život s tako malo dara. Zaklopi stranice elektroničkih novina. Duboko udahne i sjeti se riječi svojeg varaždinskog djeda: “Isus Krist – prvi komunist” Kako deda? U čudu smo ga pitali ko djeca. “Zato, jer je on prvi skinuo svoju košulju sa sebe i dao je drugome”. Rekao je deda, a onda smo se išli veseliti bezazleno kao djeca: hrenu kao podsječanju na gorak život, što smo baštinili od židovske tradicije, jajima kao simbolu novog života, rotkvi, luku kao simbolu jednako tako životne gorčine i šunki i posvećenom kruhu koji je baka nosila na nedjeljni Uskrsni blagoslov sa svim ženama iz ulice za vrijeme socijalizma. Pa, sada neka netko nešto još i kaže…

Sretan Uskrs svim ljudima blage ćudi i vesela srca, želi portal Morski HR!

Pripremila: Gordana Igrec

Vaš komentar