Spašavanje morskih pluća ključno za održavanje biološke raznolikosti Jadranskog mora

Foto: Đani Iglić

Hrvatski i talijanski znanstvenici udružili su snage kroz zajednički projekt SAPAS (Sigurno sidrenje i zaštita morske cvjetnice u Jadranskom moru) koji financira Europska unija s ciljem da očuvaju jadranske morske cvjetnice, odnosno livade Posedonije koje se još nazivaju plućima mora, piše Novi list.

​Projekt se financira u okviru programa teritorijalne suradnje između Italije i Hrvatske te mu je glavni cilj kreiranje smjernica za očuvanje i poboljšanje statusa zaštite morskih cvjetnica Jadranskog mora kroz postavljanje sigurnih sidrišta, pilot projekta transplantacije i praćenje ukupnog stanja Posidonije. Riječ je o projektu čiji je voditelj i koordinator talijanska općina Monfalcone, a među partnerima su i Sveučilište u Rijeci te Javna ustanova Nacionalnog parka Kornati i hrvatska Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce.

​Navodeći kako je zaštita morskih cvjetnica poput Posidonije ili Oceanskog porosta (Posidonia oceanica) izuzetno važna za očuvanje čitavog ekosustava mora voditeljica projeta u ime riječkog Sveučilišta, prof.dr. Sandra Kraljević Pavelić, ističe da su morske cvjetnice, ponekad krivo nazivane algama, zapravo prave biljke, potpuno prilagođene životu pod morem.

​Morske cvjetnice

One pripadaju istoj skupini biljaka, odnosno cvjetnicama jednosupnicama, kao palme, trave, lukovice i slično. Morske cvjetnice za razliku od algi imaju, kao i sve biljke, razvijen korijen, stabljiku, list i cvijet. Oblikom i bojom listova podsjećaju na kopnene trave, stoga ne čudi da su u narodu poznate pod nazivom »morska trava«, kako se uostalom, nazivaju i u engleskom jeziku »seagrass«.

Livade morske cvjetnice Posidonia oceanica jedinstvena su staništa, izuzetno važna u životnim ciklusima mnogih životinja. U njoj se razmnožavaju, polažu jajašaca i skrivaju mnoge životinjske vrste, kao što su spužve, morske zvjezdače, mekušci te mnoge vrste riba, poput morskog konjića, pirke, kneza, škrpuna, brancina, orade, salpe i drugo. Procijenjeno je da u livadama Posidonije živi više od 400 biljnih i oko tisuću životinjskih vrsta. Prema tome, zaštita ove vrste ključna je za održavanje biološke raznolikosti Jadranskog mora, pojašnjava voditeljica projekta.

Projekt će trajati 30 mjeseci, a uz hrvatske okuplja i talijanske partnere među kojima su SELC Sociata Cooperativa, Nacionalni međusveučilišni konzorcij za morske znanosti, Konzorcij za privremeno upravljanje Regionalnim Prirodnim parkom Coastal dunes from Torre Canne to Torre San Leonardo te Konzorcij za koordinaciju istraživačkih djelatnosti u Venecijanskom lagunskom sustavu.

Dodajući kako je Posidonia oceanica endemska vrsta koja raste isključivo na području Mediterana, čiji je Jadransko more dio, prof.dr. Kraljević Pavelić kaže da se livade Posedonije djelovanjem čovjeka godinama sustavno degradiraju.

Posidonia oceanica / Foto: IOR

Ugrožene livade

Zbog procesa fotosinteze rasprostranjena je do dubine dopiranja svjetlosti. U bistrijim morima možemo je pronaći do čak 40 metara. Zanimljivo je da livade morske cvjetnice djeluju i poput »filtera za vodu«. Zadržavaju čestice sedimenta, pijeska ili mulja, među svojim korijenjem i stabljikama, čime poboljšavaju bistrinu okolne morske vode. Procesom fotosinteze livade morskih cvjetnica imaju sposobnost pretvorbe velike količine ugljikovog dioksida u kisik.

Naime, procijenjeno je da jedan kvadratni metar livade može proizvesti čak 14 litara kisika dnevno. Fascinantan je podatak da jedan hektar livade Posidonije pretvara pet puta više ugljikovog dioksida u kisik, nego jedan hektar amazonske tropske šume. Stoga s pravom, livade Posidonije možemo nazivati plućima mora.

Međutim, te se livade najviše ugrožavaju sidrenjem, turizmom, različitim intervencijama na obali te koćarenjem i kaveznim uzgojem riba, čime se s nekih područja zauvijek uklonila ova vrsta. Stoga je cilj projekta postavljanje sidrišta sigurnih za okoliš, uspostava praćenja stanja livade Posidonie oceanice, izrada online platforme te pilot projekt transplantacije u uvalama koje su zbog različitih antropogenih utjecaja degradirane, najavljuje prof.dr. Kraljević Pavelić.

Te će se transplatacije obavljati na dvije lokacije koje se nalaze na talijanskoj strani Jadranskog mora, zaljev Panzano kod Monfalconea te Parco naturale regionale Dune Costiere od Torre Canne do Torre San Leonardo, kao i na hrvatskoj strani u uvali Kravljačica unutar Nacionalnog parka Kornati.

– Lokacije su odabrane uvidom u podatke prikupljene praćenjem stanja livade tijekom prethodnih godina, te je na temelju toga napravljena evaluacija postojećeg stanja. Kako bi se dugoročno zaštitilo ovo područje, u sklopu kampanje projekta, educirala bi se javnost o važnosti zaštite vrste te o načinima na koje se može spriječiti njezino daljnje uništavanje.

Kako i sam naziv sugerira, glavna stavka cijelog projekta je postavljanje sigurnih sidrišta na određene lokacije. Sidrišta sigurna za okoliš su sidrišta koja svojim boravkom u okolišu i samim postavljanjem rade minimalan utjecaj na okoliš. Postavljanjem sidrišta u uvali Kravljačica u Nacionalnom parku Kornati spriječilo bi se daljnje degradiranje livade, ali i očuvala livada, transplantirana unutar ovog projekta, navodi riječka znanstvenica.

Ekološko sidrenje

Dalje pojašnjava da je najpoznatija vrsta sidrišta na ovim područjima postavljanje blokova.

– Blokovi, odnosno »corpo morte«, su tradicionalni sustav sidrenja koji ne pripada ekološki prihvatljivim sidrištima. Osim vizualnog narušavanja izgleda okoliša, njihovim postavljanjem površina koju zauzme trajno je, a ponekad i nepovratno, uništena. Iz tog razloga se ne preporučuje postavljanje na područja sa zaštićenim vrstama poput Posidonije.

Također, postavljanjem blokova u plitkim vodama ograničava se prirodno strujanje vode dok se brodovima s dubokim gazom onemogućuje nesmetan prolazak. Ipak, smatra se da je ekološki prihvatljivo rješenje na neobraslim muljevitim i pješčanim dnima. Što se tiče održivosti, sami po sebi blokovi su dugotrajno rješenje uz mogućnost premještanje na druge lokacije te ponovnog korištenja. Nedostatak se očituje u nemogućnosti zamjene prstenova ukoliko dođe do preopterećenja i pucanja. Jedan od primjera ekološki prihvatljivih sidrišta je Helix-vijak može se koristiti na različitim vrstama sedimenta, a sastoji se od osovine s jednim ili više diskova u obliku spirale na principu Arhimedova beskonačnog vijka.

Članak u cijelosti pročitajte ovdje.

Vaš komentar