Tragom pomorske baštine 11: Jedrenjak Pelig, brod koji je bio zastupljen duž cijele jadranske obale

Foto: Nenad Bojmić

U našoj prebogatoj pomorskoj baštini nailazimo na mnoštvo tipova jedrenjaka. Njihova pojava i razvoj nije bio slučajan i nije samo prenošen od drugih, sličnih, mediteranskih naroda. Imamo izvanredne primjere gdje smo drugima, po sili i moći dominantnima prenosili iskustva i koji su od nas preuzimali kompletna brodograđevna rješenja. 

Razvoj jednog takovog tipa jedrenjaka,koji je imao značajnu ulogu u obalnom prometu ali i šire pratimo kao nasljednika oblih, pomalo tromih trabakula. Kako i jest izvedenica trabakula često opisivači fotografija i slika dolaze u zabunu pri određivanju tipologije. Jedrenjak o kojem govorim bio je zastupljen duž cijele jadranske obale a u ranim godinama 20. st bilo ih je 64.

Neke osnovne odrednice

Prvo spominjanje peliga je iz 1746 u Trogiru. Na Pelješcu – Prčanj spominje se također u 18. st. nosivosti 100 t i sa 16 članova posade, u Rijeci druga polovina 18. st 17-20 tonaleta. Ispočetka razlika između trabakula i peliga nije bila posve jasno određena pa se primjerice na slikama (njih šest) u crvi gospe od Pojišana prikazani trabakuli dolje potpisuju kao pelizi. Pelig se smatra izvedenicom od trabakula i osnovna je razlika u snasti. On kao i trabakul na prednjem jarbolu razvija oglavno jedro dok na krmenom ima sošno i vršno. Uz dugački kosnik do dvije prečke. Sama promjena jedara imala je vjerojatno uzroke u težini manipulacije jedrom jer oglavno jedro na krmenom dijelu broda tražilo je iznimni napor u manipuliranju i vještu posadu. Možemo samo  pretpostaviti koje su sile na konopima i koloturama bile ako je lantina imala težinu oko 150 kg. Na to dolazi platno jedrenina (oko 90 m2 težine 500 gr/m2) i još donja oblica. Na svu tu težinu treba dodati i silu vjetra koja je na toj površini bila doista velika. Ovo sve se odnosi na teoretski suho stanje što je u stvarnosti bilo vrlo rijetko.              

Nacrt: Nenad Bojmić

                                                                           

Raniji pelizi imali su trup gotovo identičan trabakulu, zatim se pojavljuje promjena u krmi a na koncu mijenja se i prova i postaje kliperska, kao kod logera. Krma je u ranijih bila obla dok je kasnije mogla biti četvrtasta. Dužina peliga mogla je iznositi od 11 do 28 m. Na palubi u središnjem dijelu nalazilo se grotlo širine otprilike polovice širine broda i dužine jedne petine broda. Iza krmenog jarbola iznad prostora zapovjednika bio je smješten silaz u potpalublje odnosno klizni poklopac i svjetlarnik . Često je radi nedostatne visine bila i manja nadgradnja – kabina sa kliznim poklopcem i izdignutim svjetlarnikom. Jarboli su prilično raznoliki od jednostrukih – golih do onih sa nastavkom. Obično je prednji bio nešto niži i iz jednog komada a stražnji, viši sa nastavkom. Na pramčanom dijelu smješten je tambuć  ili s lijeve ili s desne strane i jaka bitva po sredini. U nju je usađen dugački kosnik (oko 40% dužine broda) koji se u lukama podizao prema jarbolu. Na pramčanom dijelu po strani imao je dvije sidrene sohe pričvršćene uz obodnicu duž jednog nastavka rebara. Vanjski dio sohe prelazio je obodnicu toliko da sidro ne udara o oplatu. Imali su od 4 – 6 članova posade (veći i više). Za posadu valjalo je imati i određene brodske zalihe. U jednom takovom popisu nalazimo: četiri boce likera, 1 bačva sa oko 2,5 barila vina (1 baril je 64.3 litara) oko 80 libara tjestenine (1  libra 0.477kg.), 60 libara riže, oko pola barila ulja, 400 libara kruha, 15 libara bakalara.           

Foto: Hrvatska enciklopedija

     Rekonstrukcija ovog peliga načinjena je na temelju izvornih izmjera i osnovnog crteža kojega je 1876. godine izradio gospodin Marino Villovich u Trstu. Veliku podršku kao i u prijašnjim radovima pruža mi maketar i kolekcionar Željko Skomeršić , pa bi ove rekonstrukcije mogli nazvati našim zajedničkim projektom.     

                                                                                                                                                  

Današnji,  preostali pelizi doživjeli su brojne promjene pa ih je ponekad tužno vidjeti kako prekrcani turistima, pogonjeni snažnim motornim pogonima razgrću more prema svojim odredištima. Vlasnici, naravno imaju vrlo logične i opravdane razloge za takove pregradnje no ljubitelju tradicijske brodogradnje preostaje tek da s tugom isprati posljednje velikane naše nekad slavne jedrenjačke baštine. 

S dobrim vjetrom,

Nenad Bojmić

PROČITAJTE JOŠ:

Tragom pomorske baštine 10: Jedrenje – Romantika ili muka jednog vremena