>
Pustolov je bio oduvijek, kako kaže, barem u duši. Istraživati, putovati, naučiti nešto novo i prepustiti se pustolovini radi od kad zna za sebe. Jednim nesretnim skokom u more, ostao je nepokretan i kad se činilo da se time sve ograničilo u njegovu životu, ovaj mladić je dokazao sve suprotno. Odlučio je uživati u njemu, putovati, obilaziti mjesta za čiju realizaciju bi se svi zamislili, a on to shvaća tek organizacijskom preprekom.
Njegova impozantna avanturistička biografija teško može stati u jedan intervju, ali s velikim zadovoljstvom ćemo predstaviti iskustvo i pozitivu s kojom zrači. Upoznajmo morskog pustolova iz Zagreba, Slavena Škrobota.
Kad su pustolovine u pitanju, vi ste pretežno morski čovjek?
– Može se tako reći. Volio sam prije ozljede sva godišnja doba pa sam tako i često odlazio na skijanje. Ipak, u duši nosim more, sunce i ljeto. Obožavam sve vezano uz more i rado bih živio na moru, pogotovo ako bih tamo bilo toplo kroz cijelu godinu i imao mogućnosti koje su mi pružene u Zagrebu – priča nam uvodno Slaven.
Vi ste proživjeli i osobnu tragediju koja je utjecala na vaš život. Što se dogodilo i kako ste uspjeli sačuvati snažnima duh i optimizam?
– Skokom s mola u more i pri padu na prijatelja kojeg nisam vidio, slomio sam peti vratni kralježak te ostao nepokretan od vrata na niže. Mogu micati rukama iako nemam nikakvu funkciju u prstima, tricepsima i desnom zglobu. Možda se na prvi čini kako su mi ruke sasvim normalne, ali daleko je to od onih ruku kakve sam imao prije ozljede. Recimo razlika između mene i osobe s paraplegijom, koja ima normalne ruke, ogromna je!
Nikada zapravo u životu nisam bio negativan i pesimističan i to sam prenjeo u svoj tzv. drugi život, život nakon ozljede. Znao sam da na svoje tijelo više ne mogu računati i da će mi od ozljede moja glava biti najvažnija i najveće oružje i da ona prije svega mora biti jako čvrsta i dobro posložena. Inače sam jako tvrdoglava i uporna osoba i kada si nešto zacrtam, to tako obično i bude. Naučio sam razmišljati pozitivno pa i u negativnim i lošim situacijama. Često se dogodi da se na taj način negativna situacija pretvori u pozitivnu.
Kada ti se dogodi ovako nešto, pomiriš se s time da ćeš puno vremena provoditi sam i sa svojim mislima. To te jako ojača i izgradi kao osobu i jednostavno naučiš biti sam i zadovoljan sam sa sobom. Volim biti sam, nikada mi nije dosadno i da sam samostalan ne bih trebao apsolutno ništa i nikoga – pojašnjava.
Kuda ste sve bili?
– Prije ozljede putovao sam Europom, većinom radi skijanja, dok sam jedreći obišao veliki dio Hrvatske obale i otoka. Tek nakon ozljede zaljubio sam se u daleka putovanja i to je ono u čemu trenutno uživam i što me usrećuje zadnje dvije godine. Od prvog putovanja izvan Europe, u Maroko, putovao sam u Rusiju, Jordan, na Šri Lanku i u Australiju. Bilo je tu i nešto Europe i naravno, Hrvatska – kaže.
Tko vam pomaže i kako izgledaju pripreme za odlazak na negostoljubiva mjesta, poput recimo – Biševa?
– Kada bih odlazak na Biševo smatrao negostoljubivim mjestom onda nikada ne bih vidio dalje od Hrvatske. Neusporedivo je to recimo s odlaskom u jednu Afriku. Ipak je u Hrvatskoj sve puno lakše, bez obzira na neprilagođenost. Puno je lakše doći do informacija, komuinikacija teće puno bolje i lakše s obzirom na isti jezik a i infrastruktura je puno bolja. Osim toga, na domaćem sam terenu pa je lakše sakupiti ljude, pogotovo prijatelje koji su u blizini i naravno, logistički je sve puno jednostavnije.
Što se tiče pomoći, pomaže tko se nađe, ponudi ili koga ja pronađem. Prvenstveno tu je obitelj, prjatelji, poznanici a onda i sasvim random ljudi koje upoznam prije ili za vrijeme puta. Ljudi obično misle da pucnem prstom i oko mene se stvori ekipa za neko putovanje. U stvarnosti to nije nimalo tako i nimalo lak posao. To su zivkanja, dogovaranja, moljakanja i prije svega, treba pronaći prave ljude i ljude koje smatram dovoljno sposobnim za takvo nešto. Naravno, ne idem na put s bilo kime, prvo trebam osjetit nekakvu kemiju kod te osobe i biti siguran prije puta da je ta osoba dobar odabir i da ona to isto želi.
Priprema za putovanja je najdugotrajniji proces i za to treba imati čvrste živce i jaku volju. To su dani, tjedni pa čak i mjeseci istraživanja, čitanja, gledanja videa, zivkanja, dogovaranja i slanja mailova. To je jedan od procesa koji si odvijaju u pozadini svega i što ljudi ne vide.
Ja sam u potpunosti ovisan o nekome drugome tako da sve treba jako dobro isplanirati kako bi na putovanju naišao na što manje problema i prepreka. Svaka aviokompanija i aerodrom imaju drukčija pravila. Smještaj često nema dovoljno informacija za potrebe osoba s invaliditetom tako da ponekad treba kontaktirati vlasnika više puta i u potpunosti biti siguran da vam smještaj odgovara.
Teško je u ovoj situaciji putovati spontano i improvizirano. To je moguće jedino ako uz sebe imam dobru ekipu ili ako putujem na duži period pa se na putu stigne i opustiti. Pakiranje je pak druga priča. Radi svog stanja potrebno mi je i puno medicinskih potrepština tako da na put moram nositi puno više stvari i torbu mi čine 70% medicinske potrepštine. Osim toga, sa sobom moram nositi i sklopiv toaletni stolac koji teži 20 kg. Nije nimalo lako i često kažem da za putovati u ovakvom stanju tu stvarno treba jako htjet! Izazov kreće od početka planiranja, izlaska iz stana, dolaska na aerodrom pa sve do ukrcaja na avion, letenja i boravka na određenoj destinaciji. Primjerice, normalna osoba samo ode na neku plažu dok ju ja prije toga moram istražiti kako po dolasku tamo ne bih npr. ostao u autu – pojašnjava Slaven Škrabot, čiji blog “Rolling around the world”, možete pratiti OVDJE, ali i na društvenim mrežama Instagram i Facebook profilu, na kojem ga prati 15 tisuća pratitelja.
Svima nam ponekad treba push up pozitivne energije, kakvom Slaven i njegove priče obiluju. Ovaj put upoznajemo vas s njegovim likom i djelom, ali to će biti samo uvod. Ne sumnjam da će vas njegove priče osvajati i na stanicama našeg portala.
Jurica Gašpar
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev