TRAGOM POMORSKE BAŠTINE 12.1. Gajeta i Bracera

Ilustracija: Nenad Bojmić

U svoj ovoj nevolji koja nas prati već gotovo cijelu godinu a kraj se ne nazire, preskočit ću redni broj koji slijedi nakon 12. Više se ništa ne smije prepustiti slučaju. Ništa pa tako ni pažnju i promišljanje o pomorskoj baštini koja je unatoč nekim pozitivnim događanjima izgleda ipak na neki način ugrožena. Ovu današnju nevolju zaliječit će vrijeme i  veliki napor dobrih ljudi, no za baštinu protok vremena nije saveznik. Valja ponešto zabilježiti prije no što naši tradicijski brodovi postanu arheološka nalazišta.

Ljudi moji pa jeli to moguće?  ( Mladen Delić 1983.)

Photo: Nenad Bojmić

Svako naše malo i velo misto moglo bi napisati barem jednu knjigu o vlastitoj pomorskoj baštini. Pomorska baština su uspomene, knjige, pomorci, predmeti, nazivi, brodovi… Zapravo, više nisu brodovi sada su brodice a nisu ni gajete, bracere ni trabakuli. Izgleda da je sve to postalo isto a jedina je razlika u veličini. U prošlom sam nastavku na jedan sažeti način pokušao predstaviti nazive za osnovna tradicijska plovila i njihovo porijeklo. Kako bi na što korektniji način  dao objašnjenja za pojedine nazive, dao sam si truda i prelistao svu meni dostupnu literaturu koja dodiruje tu temu. U tom malom istraživanju naišao sam na neka tumačenja za koja mislim da ih  treba prokomentirati jer su izuzetno površna, loše prepisana od drugog autora i nanose veliku štetu u promišljanju i shvaćanju naše pomorske i brodograđevne baštine. Tumačenja o kojima govorim predstavljaju dio današnjeg usvojenog hrvatskog pomorskog nazivlja.

Za početak o nazivlju…

Govoriti o tradicijskoj brodogradnji i pomorskoj baštini a ne spomenuti nazive barka, batana, lađa, čamac, kaić, guc, škuna, loger je nezamislivo. Umjesto spomenutih naziva u današnjem hrvatskom pomorskom nazivlju moguće je naći ablacija, atol, keč, zastara, kopno (otok ne postoji) … Napisati:  Bracera je ribarska brodica… prema silueti ne razlikuje se osobito od gajete ili bragoc je istarska inačica bracere ili trabakul je hrvatski teretni jedrenjak s krmenim jarbolom s oglavnim jedrom koji se od bracere razlikuje većom duljinom, je potpuno nepoznavanje tradicijskih plovila ili je jako loše prepisano iz drugog izvora. Neke od ovih formulacija su  potpuno nerazumljive (trabakul). Nepojmljivo mi je govoriti o tradicijskom plovilu a ne koristiti tradicijske nazive. Ima li naziv broda i brodske opreme rok trajanja da bi se za njega reklo da je zastario? Ako je kod pomorskog nazivlja naglasak na hrvatsko onda bi autori, po mom skromnom uvjerenju trebali imati u vidu da su brod i lađa praslavenski nazivi koje su Hrvati seobom donijeli na ove prostore. Barka je pak naziv koji se na ovim prostorima koristi i više od 1000 godina prije dolaska Hrvata a koristi se i dan danas. Može li se to ignorirati ili zamagliti uopćenim nazivom brodica?

Meni kao osobi koja nastoji zabilježiti što je više moguće linija, konstrukcija i opreme naših brodova tradicijske drvene brodogradnje, ovakve definicije predstavljaju pogrešku i propust pa ću pokušati na primjerima pokazati očigledne razlike i na ovakav način upozoriti na štetu koja se nanosi našoj prebogatoj i vrijednoj pomorskoj baštini. Ujedno je ovo nastavak prethodnog teksta i početak pregleda po tipologiji.

Gajeta

Krenimo od gajete koja je po tipologiji najmanji brod. Liniju podjele što je točno barka (kaić) a od kojeg plovila se kaže brod nije moguće jednoznačno odrediti. Ima krajeva gdje je i kaić brod a negdje drugdje (Krk) brod je naziv za plovila veća od bracere.

Gajeta je brod od 6 do, neki kažu do 12 a ja bih rekao rijetko preko 8m duljine. Lijepih punih linija, korčulanska s malo užim kutom prove i krme sa većim nagibom rebrenice prema kobilici (kalata, lokoća ili pjana prema kolunbi). Taj se nagib naziva štel. Betinska pak punije prove i oblije krme (na kvadar), na glavnom rebru znatno položenija, gotovo vodoravna linija rebrenice. Prova blago uzdignuta i pokrivena daskama do prve trećine sa otvorom i poklopcem za silaz pod palubu – purtel . Tu je jarbol neznatno nagnut prema naprijed, visok koliko je unutarnji razmak između statvi (ašta i karoc). Jarbol se oslanja i učvršćuje za poprečnu gredu – katina ili trastan. Na krmi je mala palubica – pulnica a malo prema provi poprečna greda – katina. Unutarnji dio, dno pokriveno je daskama – pajoli. Uz jarbol se podiže latinsko – oštro jedro (idro na oštrac) i to na dijelu srednjeg Jadrana dok se na Kvarneru i na jugu koristi oglavno jedro. Za veslanje se koriste 4 vesla. Kormilo – timun dublje je za nogu, nogu i pol od kolunbe i po potrebi se podiže ili potpuno izvlači (kod veslanja).

Gajeta je obiteljski brod i vlasnika se nekada moglo smatrati bogatim čovjekom. Koristila se prvenstveno za prijevoz ljudi, stoke, drva, uroda sa izdvojenih posjeda, na kopnu ili drugim otocima. U nekim krajevima i za vađenje pijeska –sabuna, bila je osnovno sredstvo komunikacije i trgovanja. Gajeta je i ribarski brod ali ne u njenom izvorištu – Betina, nego na drugim, okolnim otocima. Najviše se gradi u Betini a postojbina je Korčula. Stari brodograditelji je spominju i kao liburnski brzoplovni brod.

Bracera

Bracera, iako po dimenzijama veći brod njoj tipologiju ne određuju jedra, što je pravilo za veće brodove već ukupni izgled – forma (na Krku su je nazivali vela barka). Dimenzije su u velikom rasponu od 8 pa do 18m. Postojale su bracere (do 10m dužine) koje su nalik na uvećanu i dograđenu gajetu (primjer Preko na Ugljanu) ali one predstavljaju iznimke a nikako pravilo po kojem bi siluetu gajete mogli poistovjetiti sa bracerom. Bracera je isključivo teretni brod (ne ribarski!) koji se u nekom periodu masovno koristio i kao sabunjer (Šilo, Privlaka, Krilo Jasenice…)

Bracera – Ilustracija: Nenad Bojmić

Konstrukcijski je u skladu sa principima gradnje manjih brodova. Rebra od 3 ili 5 dijelova položena okomito u odnosu na kobilicu. Prednja statva visoka,  svinuta prema krmi dok je zadnja ravna, gotovo okomita ili blago nagnuta. Redovito ima velike drvene „oči“, a često na vrhu karoca zvir, pulenu ili neki stilizirani oblik kao pokrivalo karoca – statve. Pune je forme i u pramcu i u krmi.

Ilustracija: Nenad Bojmić

Jarbol je po pravilu na prednjoj trećini dok je kod onih koje su bile sabunjeri a kasnije i teretnih, motoriziranih pomaknut kao kod trabakula prema naprijed. Često se kod sabunjera nije moglo tek tako odrediti radi li se o braceri ili trabakulu.

Ilustracija: Nenad Bojmić

Zna se dogoditi da i kod bracere nađemo trag od jarbola – škaca na poziciji zadnjeg jarbola iako ga nikada nije imala. Palubom je pokrivena u cijeloj dužini a u sredini je ostavljen otvor – grotlo za smještaj tereta. Na pramčanom dijelu tambuć a na krmenom dijelu purtela za silaz pod palubu. U sredini na provi jaka bitva a na krmi ogradica – đardinet gotovo uvijek bijele boje.

Kako sam već rekao braceri tipologiju nisu određivala jedra jer je mogla biti opremljena i sa latinskim, oglavnim ali i sošnim jedrom. To je uglavnom ovisilo o području gdje se koristila. Dio opreme su bila i dva vesla a često je za sobom vukla kaić.

I na kraju ovog teksta još jednom osvrt na „nespretnosti“ koje su sadržane u hrvatskom pomorskom nazivlju spomenutom na samom početku a to je navod da je bragoc istarska inačica bracere. Bracera i bragoc nemaju nikakve zajedničke karakteristike ni u konstrukciji ni u obliku ni u opremi. Radi se o dva potpuno različita tipa broda, dvije različite koncepcije, kojima je jedino zajedničko to da su plovila i da im pogonsku silu daju jedra. O bragocu i bragocetu u slijedećem nastavku a u međuvremenu možda pronađem još neku poslasticu u pomorskom nazivlju.

Do tada, zdravi bili.

Nenad Bojmić

PROČITAJTE JOŠ:

TRAGOM POMORSKE BAŠTINE 12 Što je kaić, a što brod? Štu su lađa, pasara, bracera, vapor….?