Foto: Jurica Gašpar / Morski HR

Stabilne vremenske prilike koje su vladale početkom ožujka omogućile su ekipi istraživača Javne ustanove „More i krš“ te splitskog Prirodoslovnog muzeja odlazak do otoka Jabuke s ciljem pokušaja pronalaska endemičnog karanfila, biljke za koju se smatra da je nestala.

Posljednji primjerci karanfila nađeni su u drugoj polovici 19. stoljeća u pukotinama stijena, dok u 20. stoljeću nema evidentiranih pronalazaka ove biljke.

Foto: Jurica Gašpar / Morski HR

O karanfilu se jako malo zna, ali tinja nada u njegov ponovni pronalazak. Ovog puta ga istraživači nisu uspjeli pronaći, ali je obrađen tek jedan manji dio otoka. Naravno, zbog konfiguracije samog otoka kao i nemogućnosti kvalitetnog sidrenja, vrijeme istraživanja je ograničeno, piše Gorgonija.

Stručnjaci se slažu da će biti potrebno još nekoliko ovakvih istraživanja uz prikupljanje mnoštva uzoraka i fotografija. Nakon toga, na redu će doći i podmorje pa se nadamo još velikom broju zanimljivih vijesti s Jabuke.

Foto: Jurica Gašpar

Inače, Jabuka je drugi pučinski otočić u Jadranu, uz Brusnik, vulkanskog podrijetla. Udaljen je 26 nautičkih milja od Visa. Zaštićen je 1958. godine kao spomenik prirode s 1,15 ha površine i nenaseljen je. U sastavu je ekološke mreže i proglašen je IPA-područjem.

Otok je sazdan od lave koja sadrži puno magnetita i piramidalno izrasta iz mora koje je zbog velikih dubina izrazito tamne boje. Jabuka je izložena udaru svih vjetrova i silini velikih pučinskih valova koji se uza zaglušujući huk lome o njegove hridi. Impozantna 97 metara visoka klisura stožasta oblika ne pruža zaštitu od vjetra pa je sidrenje uz obalu i kretanje po otoku gotovo nemoguće.

Klima je izrazito sušna (aridna) s ekstremno niskim vrijednostima prosječne godišnje količine oborina, svega 200-tinjak mm, a prosječna godišnja temperatura je izrazito visoka i iznosi oko 16 0C, uz više od 2.700 sunčanih sati godišnje.

Foto: Jurica Gašpar / Morski HR

Zbog tako specifičnih uvjeta, Jabuka je značajna kao jedino stanište nekih biljnih i životinjskih endema i kao gnjezdilište pučinskih ptica. Tako se na jabučkoj hridi gnijezdi 150 – 200 parova galeba klaukavca (Larus cacchinans), a uz njih se od značajnih vrsta gnijezde sivi sokol (Falco peregrinus), moždagregula (Puffinusyelkouan) i eleonorin sokol (Falco eleonorae). Osim endemičnih vrsta roda Centaurea, ovdje dolaze i neke druge rijetke vrste hrvatske flore, kao npr. drvenasta mlječika (Euphorbia dendroides), srebrnoliki slak (Convolvuluscneorum) i frankenija (Frankenia pulverulenata). U vršnim dijelovima otoka razvijena je ugrožena zajednica divlje masline i drvenaste mlječike (Oleo-Euphorbietum dendroidis). Nekada je na Jabuci rastao i endemični jabučki karanfil (Dianthus multinervis) koji je danas vjerojatno potpuno istrijebljen, a njegovo postojanje nije zabilježeno nigdje drugdje u svijetu.

Foto: Jurica Gašpar / Morski HR

Uredbom Vlade RH o proglašenju ekološke mreže, područje Jabuke utvrđeno je kao područje ekološke mreže pod šifrom HR4000008 u svrhu očuvanja stijena i strmaca (klifovi) mediteranskih obala obraslih endemičnim vrstama Limonium spp., termo mediteranske (stenomediteranske) grmolike formacije s Euphorbia dendroides i karbonatnih stijena s hazmofitskom vegetacijom.

Područje otoka Jabuke – podmorje pod šifrom HR3000100 nalazi se u ekološkoj mreži u svrhu očuvanja grebena.

Luka Kolovrat (uz korištenje podataka iz brošure “Zaštićeni dijelovi prirode”, izdavača Javne ustanove “More krš”)

PROČITAJTE JOŠ:

JABUKA – Ovdje živi najbrža životinja na svijetu