Viranin ulovio plavog raka, opakog sveždera koji jede autohtone vrste

Foto: Kažimir Škrbić

Viranin Mario Bašić Pipin ulovio je poznatog predatora u plićaku lučice kod virskog Muja. Riječ je američkom plavom raku, opakom svežderu koji jede autohtone vrste rakova, biljke, ribe i školjke. Istovremeno je, kažu znalci, prava poslastica.

Invazivna je vrsta, naziva se američki plavi rak, a prirodno stanište mu je u Atlantskom oceanu uključujući obale Kanade, Antila, Bermuda i sjeverne Argentine. No to je bilo nekad. Na obale Mediterana taj je plavi rak došao još početkom 20. stoljeća, zaposjeo je također dijelove Azije i Japana, a od polovice 20. stoljeća primijećen je u Italiji. U 21. stoljeću ne nalazi se samo na obalama Jadrana, nego i na jelovnicima restorana kao priznata delicija, pogotovo posljednjih godina oko ušća Neretve gdje je došao, pretpostavlja se, kao ličinka unesena balastnim vodama. U međuvremenu se brzo razmnožio. Tako je laguna Parila na neretvanskom ušću prije dolaska plavog raka bila jedno od najbogatijih ribolovnih područja. Više nije. Američki plavi rak uništava brojne vrste, jede autohtone rakove, biljke, ribe i školjke. Ništa, kažu, tog svejeda ne može zaustaviti.

– Ne pušta! Ulovio je malog raka bunjavca, drži ga klještima i ne pušta ga. Gledam i ne vjerujem. Puno sam lovio po našim otocima, ali takvo što još nisam vidio. Prvo sam mislio da je riječ o grmalju, no prevario sam se – opisuje Viranin Mario Bašić Pipin svoj prvi susret s novom vrstom u Virskom moru. U svibnju 2013. primjerci plavog raka pronađeni su u Vranskom jezeru, što je prvo zabilježeno postojanje ove invazivne vrste u Zadarskoj županiji, a jedna fotografija američkog plavog morskog žderonje kružila je prošloga svibnja otokom Virom. Ne zna se tko je bio sretni ribolovac, no Bašićev svježi ulov svjedoči kako se američki plavi rak udomaćio i na otoku rekorderu. Bašić ga je ulovio čaškuljarom (osti za traženje i vađenje školjki, glatkih čaškulja).

– Htio sam ga dignuti, ali mi je ispao na pola mora. Sakrio se ispod braka, pa sam ga pritisnuo. Šćepao je jednu žicu, tako da sam ga ponovo podigao na gore. Gledam ga: modre je boje i ima jedno 15 do 20 centimetara. Izgleda kao grmalj, ali nije grmalj. Ne znam što je, pa me sram pitati. Viranin sam i ribolovac, a pitam ljude sa strane koji je ovo vrag – govori Bašić. Prvi odgovor koji je dobio, bio je: to ti je grmalj, samo modri.

Foto: Kažimir Škrbić

Grmalj je ukusniji

– Ma nemoj, vidim i ja to – mislio se Bašić dok je plavog raka spremao u plastičnu posudu s ulovom čaškulja. Srećom su Virani bili poznati pomorci pa je mnogo njih plovilo Atlantikom, a jedan od njih bio je Joso Pijažin koji je odmah prepoznao famoznu vrstu atlantic blue crab ili callinecets sapidus (lijepa slana plivačica).

– Rekao mi je da je jestiv, pa sam ga ubacio u lonac. Kad ga svariš, bude crven kao grmalj. Moram reći da je ukusan, ali malo bljutav. Nije lijepo slankast kao naš grmalj – zaključuje ribolovac i školjkaš koji se kao prvi poznati Viranin može pohvaliti ulovom američkog plavog raka. Njegovim konzumiranjem, preporuka je stručnjaka, moglo bi se utjecati na širenje populacije te na taj način smanjiti negativan utjecaj plavog raka na morski biljni i životinjski svijet. Bašić Pipin je prvi na otoku odradio taj prilično ugodan i ukusan posao. Prvo je bila bonaca u lučici kod Muja, a Bašićeva plastična posuda dopola puna crvenkasto-smeđih čaškulja glatkog sjaja. A onda se more zaplavilo.

AMERIČKI PLAVI RAK

Američki plavi rak može narasti do širine od oko 23 centimetra. Mužjaci se od ženki razlikuju po obliku trbuha, pa je trbuh kod mužjaka dugačak i vitak, dok je kod ženki širok i zaobljen. Mužjaci se razlikuju i po boji kliješta, ali je riječ o suptilnim nijansama koje su manje vidljive. Stručnjaci ipak uočavaju kako mužjaci imaju plava kliješta s crvenkastim završecima, a ženke narančaste nijanse s ljubičastim završecima. Plavi rak je svejed; na njegovom jelovniku najčešće se nalaze jegulje, pastrve, školjke, manje ribe i rakovi, pa čak i strvine. U Sjedinjenim Američkim Državama lov plavih rakova je čest, a njegova konzumacija popularna, no taj trend u Hrvatskoj još nije u potpunosti zaživio.

Foto: Kažimir Škrbić

CALLINECETS SAPIDUS PO DOMAĆI

Ličinke plavog raka u pločanski akvatorij najvjerojatnije su došle balastnim vodama brodova, a posljedica je bila brzo razmnožavanje na području ušća Neretve. Zbog toga je Odjel za akvakulturu Sveučilišta u Dubrovniku pokrenuo projekt Monitoring plavog raka koji za cilj ima pronaći način kojim bi se zaustavila invazija tog američkog predatora. Profesor Branko Glamuzina preporučio je dvije metode; prva govori o sanitarnom izlovu, izvlačenju iz prirode i uništenju, odnosno metodi poput borbe s ambrozijom u Slavoniji, dok je druga shvaćanje plavog raka kao novog resursa. To znači njegovo korištenje u ribarstvu i turističkoj ili gastronomskoj ponudi. Zaživi li ovaj projekt, callinecets sapidus spremljen na domaći način (recimo na buzaru, kao brudet ili na grilu), zaista bi se mogao naći u ponudi brojnih domaćih restorana.

Kažimir Škrbić

Vaš komentar