Foto: Markraff / Osobni album

Izv. prof. dr. sc. Goran Vojković, kojega većina zna kao komentatora Index.hr portala, jedan je od naših vodećih stručnjaka za pomorsko dobro. Još je 2003. godine objavio monografiju Pomorsko dobro i koncesije, prvu takve vrste u Hrvatskoj. Također, napisao je i veći broj radova o pomorskom dobru i njegovoj zaštiti. Danas je izvanredni profesor na Fakultetu prometnih znanosti i Sveučilištu Sjever, a ima i veliko iskustvo rada u gospodarstvu.

Granice mašte u ljudskoj gluposti na obali ne prestaju iznenađivati, sad već na dnevnoj razini. Ništa se ne događa što se već prije nije događalo, no angažman medija i pojedinaca preko društvenih mreža u doba kad doslovno svatko s mobitelom može snimiti i prijaviti nered i kazneno djelo, dovodi i do svjesnosti građana o tome što se događa. I dobro da je tako. Na nama medijima leži i teret edukacije, a to je najbolje prepustiti najboljima. A jedan od najboljih po pitanju pomorskog dobra svakako je dr. Goran Vojković, koji za Morski HR progovara o ovoj temi.

Pomorsko dobro, nekad najmanje vrijedan dio obale, u propisima jednako uređeno od rimskog doba

Kad je postalo “normalno” devastirati pomorsko dobro, zapravo, što je to što je navelo pojedince da je ok devastirati i prisvajati obalni pojas, a što to da su drugi to počeli prihvaćati?

– Čini se da je jako dugo u praksi vladao nered – iako je pitanje pomorskog dobra u dijelu morske obale u propisima manje-više jednako uređeno još od rimskog doba, dakle opće dobro bez titulara vlasništva, praksa je bila svakakva. Zanimljivo da je naš veliki stručnjak za pomorsko dobro, dr. Uliks Stanger (kasnije je bio prvi ministar pomorstva Narodne Republike Hrvatske) u svojoj studiji izdanoj u Trstu davne 1908. godine pisao: „Vrlo se često dogodi da starosjedioce, koji su od pamtivijeka neki obalni pravac koristili za kupanje, ribolov i tomu slične svrhe, odatle odjednom potjera koncesionar koji u blizini sagradi kuću i da im pristup moru bude uskraćen: je li to u javnom interesu? Predaleko bi nas odvelo nabrajanje nevolja i mnogobrojnih zloupotreba, pa ćemo svoju namjeru ograničiti na upozorenje o štetnim posljedicama nedostatka zakonskog normiranja i razboritog legitimnog tretmana te itekako važne upravne grane, kao i na poticaj za ukidanje nagomilanih nezakonitosti, a osobito sprječavanje daljnje prodaje i lakomislenog davanja u zakup.“ Kada to čitamo, kao da je danas pisano, a ne prije 100 godina.

No, vratimo se na pitanje. Obalni pojas je do dolaska turizma bio najmanje vrijedan dio obale – jer je u smislu poljoprivrede gotovo bezvrijedan. Radi toga nije se pazilo ni na granice morske obale ni na drugo. A u sustavima gdje nema pravne sigurnosti i gdje je uzimanje tuđeg posebno javnog normalno – nažalost imamo to i od 1945. i od 1990. onda je i zapasati koji metar obale postalo normalno. Posebno imamo to negativno naslijeđe socijalizma gdje je bilo normalno uzeti nešto „naše“ i pretvoriti u svoje.

Ono što vidim kao jako pozitivno je da su Hrvati napokon počeli shvaćati da je ono što je opće dobro naše zajedničko, nešto što smo naslijedili od predaka, nešto što koristimo i nešto što tako zajedničko moramo predati budućim generacijama, a ne uništiti ili privatizirati.

Foto: Facebook

Mnogi se žale na nedorečene zakone, pravilnike i lokalni komunalni red, iako su ovi dokumenti prilično jasni. Je li nešto od ovog treba ipak jasno definirati?

– Da, propisi jesu nedorečeni, pa temeljni propis Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama nažalost nije još uvijek usklađen s Direktivom u ugovorima o koncesiji. Granica pomorskog dobra se određuje na zahtjev i određena je za samo mali dio obale što otežava nadzor. Problem je i u nerazlikovanju koncesija i koncesijskog odobrenja (slična terminologija za bitno različite stvari). Registar koncesija je primarno rađen radi financijske evidencije i teško je naći opseg, trajanje i prava iz određene koncesije – to bi se bitno lakše moglo urediti tako da imamo obvezu obavijesnih ploča s QR kodom koja bi otvarala link  na odluku o koncesiji gdje bi svatko mogao vidjeti detalje o koncesiji. Koncesije su uostalom javna stvar.

Kod davanja koncesija (a koncesije treba davati, jer obalu treba gospodarski koristiti) volio bih vidjeti bitno veću ulogu predstavničkih tijela lokalne samouprave – pa tko bolje zna od lokalnih ljudi koji odgovaraju lokalnim ljudima koliki dio obale i na koji način treba isključiti iz opće uporabe? Ako to isključenje, npr. davanje hotelu dijela obale na isključivu uporabu omogućava općini da plati liječnika, dom umirovljenika ili otvori poslove za lokalne ljudi – zašto bi bili protiv? Ali onda oni koji su to odlučili moraju to lokalno objasniti građanima.

Foto: Petra Radić / Facebook

Treba sve reformirati i dovesti u red, sazreli smo za to

Susretali smo se i s potpunim nesrazmjerom razumijevanja vlastitog posla, poput komunalnog redarstva u Zadru, koji bi odbačene ležaljke na plaži najradije uvalili Lučkoj kapetaniji. Zašto je moguće da neke službe ignoriraju ono što im je doslovno u opisu posla?

– Tu imamo malo širi problem. Većina Hrvatskih lokalnih samouprava su male. Ja uvijek dam primjer Brača, koji ima jedan grad i čak sedam općina, od kojih samo dvije imaju preko 2000 stanovnika. Tako male samouprave vrlo teško nadziru sve funkcije za koje su nadležni, niti imaju ljudi, niti ti ljudi imaju odgovarajuće obuke, očekuje se da jedan komunalni redar nadzire i zna sve. Imamo rješenje gdje inspekcijski nadzor nad pomorskim dobrom obavljaju inspektori pomorskog dobra Ministarstva i lučke kapetanije (tako piše u Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama), ali onda treba gledati i druge propise, primjerice Zakon o komunalnom gospodarstvu temeljem kojeg komunalni redar ima ovlasti nad provedbom odluka o komunalnom redu vezanim za pomorsko dobro… Realno, kada je tko o tome podučio komunalne redare? Koliko u sred ljeta lučke kapetanije i ispostave imaju slobodnih resursa za ovo područje? Kako se svi oni koordiniraju? Ja ne bih tu optuživao službenike, već pitao šefove što su napravili oko nadzora pomorskog dobra – i Ministarstvo i lokalne samouprave.

Mi imamo manjkav i loš sustav nadzora pomorskog dobra, mi govorimo o preko 30.000 kvadratnih kilometara teritorijalnog mora, unutarnjih morskih voda te morske obale… Svi ti kilometri obale, sve je to pomorsko dobro, iznimno značajan resurs… Hrvatska bez toga ne bi bila Hrvatska. Kako mi to nadziremo? Čuvamo? Štitimo? To je nešto što se rješava u Saboru, za ovakav sistemski nered koji postoji ne želim optuživati komunalne redare, one na dnu lanca. Oni rade što im šefovi nalože. Hajdemo rješavati stvari kako treba – Sabor, Vlada, Udruga gradova, ali i znanost i stručnjaci koje imamo. A imamo ih.

Često čujemo da Državi uopće nije u interesu razriješiti gordijski čvor stroge kontrole pomorskog dobra. Od kud takvo razmišljanje?

– Ako imate mutnu vodu, močvaru, onda se oni koji žive u močvari i oko muteža najbolje snalaze. Ako sustav nije uređen, bilo koji upravni sustav, ne samo ovaj, onda cvate korupcija svakakvih razina – od besplatnih večera i boca pića za razne sitne usluge ili da se neko rješenje „progura“ preko reda, do potencijalne ozbiljne korupcije. Ako su stvari jasne, transparentne, postoji neovisni nadzor, onda razni lovci u mutnom gube. I zato sve treba reformirati i dovesti u red. Jasne propise. Jasne koncesije. Jasnu granicu pomorskog dobra. Mislim da smo sazrjeli i treba krenuti u rješavanje.

Foto: Makarska televizija / Youtube / Screenshot

Izuzetan interes građana za rješavanje problema – Treba uzurpatorima reći – dosta!

Od kud onda početi i u nekoliko ključnih točaka, što bi bilo rješenje?

– Iznimno velik interes građana o ovoj temi, članci o tome na portalima ruše rekorde čitanosti, sve to govori kako se stvorila svijest – pomorsko dobro je opće dobro na uporabi svih. To je naše zajedničko. Sada treba početi uvoditi red.

Prvo, otvoreno i jasno prozvati sve one koji rade ilegalno. Nema njihovih „privatnih plaža“, nema njihovih „rezerviranih mjesta“, nema zauzimanja cijele plaže praznim ležaljkama temeljem običnog koncesijskog odobrenja. Treba mijenjati i propise, puno toga treba mijenjati. I treba posložiti sustav zaštite, jer bez sustava zaštite ništa od toga ne vrijedi. Pokušajte u Njemačkoj ili Švedskoj uzeti nešto je što je opće ili javno dobro, izvući iz mora zaštićenu školjku, „rezervirati“ plažu bez da imate valjanu skupu koncesiju – neće vam pasti na pamet to ponoviti, koliku ćete kaznu platiti.

Naravno, put nije lagan. Mnogo ljudi uživa u raznim zloporabama i privatizacijama naše obale, u ilegalnom prisvajanju općeg dobra i njima je dobro. Ilegalno zarađuju jako puno. Takvi će se uvelike protiviti promjenama. No, moramo početi reforme, moramo stvoriti red i učinkovitu zaštitu. Treba uzurpatorima reći – dosta! – kazao je dr. sc. Goran Vojković za Morski HR.

Jurica Gašpar