Pretražujući ove liste putnika, možete pronaći svoje pretke na putu za Ameriku

Vulcania

Prije pojave turizma, u našem priobalju bilo je doista teško živjeti. Brojni su stoga naši preci trbuhom za kruhom otišli u Ameriku, a u arhivama o tome svjedoče i liste putnika tadašnjih brodova na putu za New York. Danas je to vrijedna arhivska građa za povijest hrvatskih iseljenika, a profesor Igor Legaz pronašao je način kako je pretraživati. Naposljetku, i sam je na jednoj pronašao ime svoje prabake. 

Svakog tjedna iščekujem nov članak iz serije o brodovima,  koje piše veliki znalac Ivo Batričević. Dugo sam čekao da gospar  Ivo Batričević, napiše nešto o legendarnom brodu “Vulcania”, slavne malološinjske familije Cosulich (Kozulić):

Brodom “Vulcania” je moja pranona Luigia Legaz r. Simičić, 1930. godine, trajno napustila Evropu i nastanila se u Sjevernoj Americi.  Na ovoj stranici svatko može pretraživati brodske putničke manifeste, pa tako naći podatke o svojim srodnicima, koji su se iskrcali u luci New York.

Za potrebe ovog članka, izdvojio sam tri detalja putničkog manifesta broda “Vulcania” (kapetan je bio Aristide Cosulich), koji je 25. ožujka 1930. godine isplovio iz luke Trieste,  a 08. travnja 1930. godine uplovio u luku New York.

Pripadajući manifest, sadržavao je 15 listova, a na listu 6, pod brojem 15, upisana je moja pranona.

Putnički brodski manifesti su vrlo snažna dokazna sredstva, za koje važi presumpcija o istinitosti (“praesumptio iures et de iure”).

Za moju pranonu je upisano da se preziva Simicic Legaz, da se zove Luigia, da ima 56 godina, da je udovica, da joj je kućni jezik talijanski, da čita, da piše, da je talijanska državljanka, da je talijanske etničke (narodnosne) pripadnosti, da je rođena na (otoku) Lošinju  [precizno: u Velom Lošinju], da joj je USA viza izdata u Zagrebu, da joj je kći Elisabetta, osoba za kontakt u mjestu posljednjeg prebivališta, da joj je krajnje odredište putovanja New York, da joj sin Bogdan osigurava smještaj na adresi u New York, da je sama financirala putovanje, da joj je svrha putovanja useljenje u USA, da je dobrog zdravlja, da je visoka 170 cm, da ima smeđe kose, da ima smeđe oči, …

Pretpostavljam da bi stupac 10, na prednjoj strani lista manifesta, mogao privući veliku pažnju, zato jer je riječ o rubrici: “race or people”.

Svaki putnik se morao narodnosno deklarirati, a Dalmatinci su tretirani kao pripadnici zasebnog naroda

Naime, USA administracija je inzistirala da se svaki putnik (koji nije državljanin USA) narodnosno (etnički) ili rasno deklarira (suglasno važećim pravilima, koja su napisana među uputstvima na obrascima manifesta), te je odgovorna brodska osoba morala potpisati izjavu da su svi podaci uneseni savjesno i da odgovaraju izjavama putnika.

Uočljivo je da su na listu 6, upisani 17 putnika, od kojih je 1 bio državljanin USA, pa se nije narodnosno (rasno) izjasnio. Od ostalih 16 putnika, njih 2 su se narodnosno (etnički) izjasnili da su “Dalmatian”, njih 10 su se narodnosno (etnički) izjasnili da su “Croatian”, njih 3 su se rasno izjasnili da su “Hebrew”, dok se 1  narodnosno (etnički) izjasnio da je “Italian”.

Prilažem spisak svjetskih naroda, odnosno rasa. Spisak se nalazio na obrascima manifesta, kako službena brodska osoba ne bi “švrljala” u toj važnoj rubrici.

Spisak je bio instrukturnog karaktera, što znači da su bili dopušteni upisi narodnosnih pripadnosti, koje nisu navedene na spisku, kao npr. Macedonian,  Basque, …

Ono što je jako bitno naglasiti, to je da su Dalmatinci (pravilno) tretirani kao pripadnici (zasebnog) naroda, a takvo stanje je bilo sve do 1953. godine, kada je USA administracija  ukinula stupac “race or people” u putničkim manifestima.

Igor Legaz, prof.