VELIKI VIZIONAR Austrijski inženjer malarične je Brijune preobrazio u ljetovalište svjetske elite

Foto: Boris Kačan, NP Brijuni

BRIJUNI – Nekadašnji vlasnik otočja Brijuni bio je austrijski stručnjak za čelik i veliki vizionar, Paul Kupelwieser. Ovom čovjeku Brijuni duguju današnji izgled, odnosno preobrazbu iz močvarnog, malaričnog područja u u mondeno ljetovalište i lječilište europske i svjetske aristokracije.

Paul Kupelwieser je bio sin poznatog austrijskog slikara i profesora na bečkoj akademiji Leopolda Kupelwiesera. Studirao je na rudarskoj akademiji u Leobenu (Štajerska), nakon čega se bavio istraživanjem tehnologije visokih peći u proizvodnji čelika. U kratkom razdoblju radio je u Bessemer čeličani u Andritzu kod Graza, od 1872. rukovodio čeličanom i valjaonicom željeza u Ternitzu (Donja Austrija), a između 1876. i 1893. vodi uspješnu željezaru u Vitkovicama (u današnjoj Češkoj), najveću u Austro-Ugarskoj i jednu od najvažnijih u tadašnjoj Europi. Kao voditelj metalurške industrije, zaslužan je za mnoge inovacije kao npr. izvedba kotača za lokomotive i vagone iz jednog komada.

Foto: NP Brijuni

Pretvorio otočje u pravi mali raj na zemlji

Kupelwieserove veze s Istrom javljaju se tijekom vođenja željezare u Vitkovicama, koja je isporučivala čelik za pulske utvrde. Godine 1884. osobno je posjetio Pulu, te se nakon obilaska šire okolice grada uvjerio u gospodarsku zapuštenost toga dijela Austro-Ugarske Monarhije.

Vođen željom za ostvarivanjem profita u Istri, u kolovozu 1893. otkupio je Brijunske otoke (Brioni) od izvjesnoga burzovnog mešetara Wildija za svotu od 75.000 forinti (guldena). Brijuni (Brioni) su tada bili zapušteni i malarični, a Kupelwieser je na njima namjeravao uspostaviti poljoprivredno gospodarstvo te kulturni centar vezan za tada rastuću vojnu luku Pulu.

Za potrebe svojeg posjeda Kupelwieser je nabavio dva parobroda, jedan za prijevoz tereta, a drugi za putničke i poštanske svrhe. Kako je prepreka daljnjem razvoju Brijuna bila malarija, od koje je i sam obolio te umalo umro, pozvao je poznatoga njemačkog bakteriologa Roberta Kocha da svoje eksperimente, koji su imali za cilj čišćenje područja od malarije, nastavi na Brijunima. Koch je sa svojim suradnicima na Brijunima radio 1900. i 1901., te je naposljetku malarija bila iskorijenjena. Izvještaj o eliminaciji malarije s Brijuna Kupelwieser je 1901. sam sastavio i poslao u Beč, s ciljem da bude od koristi i ostalim dijelovima Austro-Ugarske u kojima je postojao problem malarije.

Kada je prvi put došao na otok, u luci u koju je bilo moguće uploviti samo za plime nalazilo se svega nekoliko zgrada, hrpe kamenoga krša iz kamenoloma i siromašno raslinje, što je i zabilježio u svojim zapisima:

„Gotovo jedino što smo od raslinja mogli vidjeti bio je jedan čempres, uzdizao se iza tornja i bio je star oko trideset godina, desetak jednako starih dudovih stabala uz rub male luke, nekoliko starih maslina i mnogo lovora duž malobrojnih putova. Do mora su se spuštali kameni odroni, iza tih odrona nalazili su se kamenolomi, a bila su tu i dva mala, veoma loše održavana vinograda. Utvrda, nazvana Fort Tegetthoff, bila je izgrađena između 1868. i 1872. uz cijenu od mnogo milijuna. U to je vrijeme bila posve prazna, imala je nekoliko topova od lijevana željeza, a stražarila su samo dvojica muškaraca. Straža se mijenjala svakog dana, jer se boravak na Brijunima smatrao veoma opasnim”.

Na otočje je 1894. doveo šumarskoga stručnjaka Alojza Čufara, koji je smjesta započeo sa sanacijom područja (uređivanje rasadnika, korištenog za kasnije pošumljavanje, melioracija zemlje, gradnja cesta i dr.). Čufar je do svoje smrti 1907. godine bio upravitelj Brijuna u trenucima Kupelwieserove odsutnosti.

Hotelsko naselje s pet hotela

Od 1903. rješava problem dovoda pitke vode na Veli Brijun, te je u to vrijeme postavio cijev za dovod vode s istarskog kopna.

Provedena je sanacija, uređeni su parkovi i šume, arheološki lokaliteti, zoološki vrt i farma nojeva. Na otoku je bilo i moderno poljoprivredno dobro s proizvodnjom mliječnih proizvoda i vina koja je bilo moguće kupiti i u Beču.

U cilju stvaranja kulturnog centra, uredio je pristanište, sagradio pet hotela, bazene s grijanom morskom vodom, te su Brijuni uskoro postali cijenjena destinacija za odmor najuglednijim ličnostima Austro-Ugarske i Njemačke.

Stjecište europske i svjetske elite

Brijuni su postali stjecište europske i svjetske elite, a dolazak brojnih gostiju, pripadnika aristokratske, kulturne, znanstvene, industrijske i ekonomske elite, redovito je objavljivan u otočnim novinama (1910. – 1914.).

Impozantan rad Paula Kupelwiesera obilježio je Brijune, na kojima je ostavio neizbrisiv trag vrijedan divljenja.

Vječno počivalište Kupelwiesera

Iako je Paul Kupelwieser sagradio mauzolej (Kupelwieserov mir) za sebe i svoju suprugu Mariju, u njemu su svoje posljednje počivalište našli Marija i njihov sin Karl, dok je Paul Kupelwieser uslijed okolnosti preminuo u Beču, gdje je i pokopan. Na nadgrobnoj ploči ispod njegova imena samo je ime voljenoga otoka.

D.G.