Foto: MPPI / Morski HR

Hrvatska služba traganja i spašavanja na moru godišnje spasi između 500 i 1000 ljudskih života u približno 500 akcija spašavanja. Pritom nastrada i više od dvjesto plovila, neka se nasukaju, neki manji broj i potone, a nažalost ima i nastradalih ljudi.

Iako djeluju zabrinjavajuće, ove brojke odraz su i masovnosti plovila koja stižu u Jadran tijekom turističke sezone. Ipak, nimalo zanemariv je dio i onih neiskusnih u plovidbi, a nedostatak edukacije samo pospješuje paniku u pogibeljnim situacijama.

U suradnji s Upravom sigurnosti plovidbe Ministarstva mora, prometa i infrastrukture Morski HR je  u studenom 2021. godine proveo anketu u kojoj smo željeli doznati – koliko građani poznaju osnove sigurnosti plovidbe, znaju li koje službe treba zvati i što napraviti u slučaju pogibelji i što smatraju najvećom opasnošću za sebe i druge sudionike u pomorskom prometu.

Anketu je dobrovoljno ispunilo 1.636 građana, svatko ju je mogao ispuniti samo jednom, pa podatke možemo smatrati relevantnim uzorkom ponašanja, spoznaja i edukacija o navedenoj temi. Anketa sadrži 10 pitanja s ponuđenim odgovorima i bila je anonimnog karaktera, a na samom kraju kalendarske 2021. godine, donosimo i njene rezultate, te veliku analizu.

ANALIZA ANKETE

Kako biste ocijenili vlastito poznavanje pravila sigurnosti plovidbe?

Većina građana je prilično samouvjerena kad je u pitanju vlastito poznavanje pravila sigurnosti plovidbe. Tako će 65,34% njih ocijeniti da dobro ili vrlo dobro poznavaju pravila na moru, dok će  njih 34,66% priznati da im je znanje zadovoljavajuće ili loše. Najviše glasova pritom ima ocjena „dobro“, 37,16 %, dok najmanje glasova, 8,5% ima ocjena „loše“.

Zaključak: Iako građani većinom poznavaju pravila sigurnosti na moru, svaki treći anketirani građanin ipak nema dovoljno znanja da bi bio kvalitan sudionik plovidbe, što ostavlja prostor za dodatnu edukaciju i podrobnije naknadne analize.

Kako biste ocijenili poznavanje pravila sigurnosti plovidbe drugih sudionika u pomorskom prometu?

O ponašanju drugih u prometu građani pak nemaju tako dobro mišljenje, pa se i odgovori o poznavanju pravila sigurnosti plovidbe statistički dosta razlikuju. Tek 20% građana smatra da drugi sudionici u pomorskom prometu pravila poznaju dobro ili vrlo dobro, dok njih 80% drži da je drugima znanje o sigurnosti plovidbe zadovoljavajuće ili loše. Ipak, najviše glasova ima ocjena „zadovoljavajuće, od 44,01%, dok najmanje glasova ima ocjena „vrlo dobro“, od 4,77%.

Zaključak: Potvrđuje se teza iz zaključka na prethodno pitanje da prostora za dodatnu edukaciju ipak ima, pa tako trećina anketiranih građana smatra da drugi sudionici pomorskog prometa imaju loše znanje o pomorskoj sigurnosti. Ipak, uzimajući u obzir prisutnost javnog prostora putem društvenih mreža i portala, ne treba zanemariti činjenicu da na opći dojam o drugim sudionicima u pomorskom prometu u nekoj mjeri utječu i vijesti o greškama i nesrećama drugih, koje se u ukupnoj količini javnog prometa na Jadranu, pogotovo tijekom ljetkog razdoblja, na sreću mogu svrstati u razinu statističkog minimuma.

Što smatrate najvećom ugrozom na moru?

Zanimljivo je da građani pod najvećom ugrozom u pomorskom prometu većinom ne smatraju lošu edukaciju i poznavanje propisa, za što su se opredijelili sa samo 18,4%, već većinom ono što dovodi do nepoznavanja propisa ili same nesreće na moru. Pritom gotovo polovina anketiranih (44,56%) za ugrozu na moru drži krivima neodgovorne nautičare, trećina ih smatra da je krivac način stjecanja uvjerenja o osposobljenosti za voditelja brodice. Unatoč dojmu o čestom zabranjenom glisiranju u blizini obale, građani s tek manje od 5% glasova drže jet-skijeve ozbiljnom ugrozom, a još manje – svega 1,34% njih smatra da su za ugrozu na moru krivi loši propisi.

Zaključak: Ovdje se potvrđuje teza o odgovornosti pojedinca, kao i cijelog sustava edukacije, odnosno osposobljavanja i/ili davanja dozvola za voditelje brodice. Dvije trećine građana smatra ovaj problem ozbiljnom ugrozom sigurnosti pomorske plovidbe, pa se dodatnim usmjeravanjem na odgovornost svakog pojedinog nautičara, poznavanje pravila plovidbe, kao i rigoroznije uvjete stjecanja osposobljenosti za plovidbu može utjecati i na pozitivne trendove u budućnosti.

Koja služba je zadužena za provođenje sigurnosti na moru?

Kod ovog pitanja željelo se doći do spoznaje koliko građani uopće poznaju službe na koje se mogu osloniti. Gotovo podjednako građani percipiraju Lučku kapetaniju (s 49,63%) i pomorsku policiju (s 46,27%), kad je u pitanju provođenje sigurnosti na moru. Anketa je pokazala da su građani informirani po tom pitanju, pa je Obalnu stražu Republike Hrvatske, kao i Lučku upravu krivo detektiralo tek 4% anketiranih.

Zaključak: Percepcija pomorske policije u očima građana vjerojatno se može rastumačiti dnevnim izvješćima koje svaka policijska uprava isporučuje medijima, pa će tako mnoge teme iz djelokruga Lučkih kapetanija u javnoj svijesti biti pripisana toj službi. Iako se u posljednje vrijeme i to mijenja, pa građani sve jasnije razaznaju koja je služba zadužena za koji posao, nedostatak izravne komunikacije od strane Lučkih kapetanija prema javnosti putem medija i ovaj put može biti uzrok javne podjele i zbunjenosti pri odgovoru na ovo pitanje. Za pretpostaviti je da bi se redovitijom komunikacijom prema građanima, na sličan način kako to radi i MUP, vrlo brzo ova percepcija pozitivno izmijenila.

Koja služba je odgovorna za obavljanje poslova traganja i spašavanja na moru?

Slično kao i kod prethodnog, i kod ovog pitanja željelo se vidjeti razaznaju li građani službe zadužene za hitne situacije na moru. U ovom slučaju većina građana, njih 59,78 posto Lučku kapetaniju drži odgovornom službom za traganja i spašavanja na moru, dok je svaki četvrti anketirani građanin zaokružio Obalnu stražu, a samo 11,92% građana smatra da taj posao radi pomorska policija. Iako se na moru i otocima često u spašavanje uključuje i Hrvatska gorska služba spašavanja, građani se nisu dali zbuniti u većoj mjeri, pa je samo njih 3,73% navelo HGSS kao odgovornu za traganje i spašavanje na moru.

Zaključak: Više službi koje ponekad koordinirano, ali nekad i zasebno sudjeluju u traganju i spašavanju na moru, mogu zbuniti građane u pogledu specifičnog odgovora na ovo pitanje. Na njihove spoznaje vjerojatno je utjecala i kampanja informiranja građana, koju svakako treba i dalje održavati.

Znate li telefonski broj službe koju ćete zvati u slučaju nesreće na moru?

Više od polovine anketiranih građana (57%) prepoznaje 195 kao broj hitnosti za slučaj nesreće na moru. Broj policije 192 zvalo bi više od trećine građana (37%), dok bi 6,4% građana zvalo hitnu pomoć na 194 ili vatrogasce na 193.

Zaključak: Dobra vijest je da više od pola građana zna da u slučaju hitnosti na moru treba nazvati broj 195. Loša vijest je da gotovo polovina građana to ne zna. Na dobru spoznaju građana svakako je utjecala i javna kampanja u kojoj su upoznati s brojem za hitnoće. Kako je velika vjerojatnost da su građani prije nekoliko godina u manjem postotku znali koju točno službu nazvati za slučaj nesreće na moru, tako bi se dalo zaključiti da će dodatnim usmjerenim informiranjem, posebno u vrijeme najvećih gužvi na moru, ovaj broj trebalo i dalje dodatno javno promovirati.

Na kojem se pomorskom VHF radiokanalu upućuje poziv pogibelji ili hitnosti u slučaju izvanrednog događaja na moru?

Anketirani građani u velikom postotku (njih više od 80%) znaju da je VHF kanal 16 onaj na kojem se upućuje poziv pogibelji ili hitnosti, u slučaju izvanrednog događaja na moru. Manje od 10% njih smatra da je to VHF kanal 112, a toliko ih drži da su to nasumično odabrani kanali 7 ili 66.

Zaključak: Odgovori su u skladu s očekivanjima, jer je Hrvatska pomorska zemlja, a VHF radio stanice desetljećima koriste svi nautičari i pomorci. One koji slabije poznaju pomorsku terminologiju lako je zbunio telefonski broj za hitne slučajeve 112, dok dodatnih 10-ak posto anketiranih uopće ne poznaje na kojem VHF kanalu treba uputiti poziv pogibelji ili hitnosti.

Koji poziv se upućuje u slučaju kvara pogonskoga stroja pri mirnom vremenu, putem VHF radiostanice?

Više od polovine anketiranih (57.58%) odgovorilo kao ispravan odgovor poziva za hitnost „Pan-pan, pan-pan, pan-pan“, dok je ostatak podijeljen između poziva za pogibelj i poziva za sigurnost.

Zaključak: Iako nisu svi građani pomorci ni nautičari, mnogi koji se zateknu na plovilu uslijed neke hitne situacije, mogu biti u potrebi dozvati pomoć. Stoga nikako nije loše uputiti i druge članove posade/putnike na plovilima s VHF radiostanicama o ova tri osnovna poziva u pomoć, te češće informirati javnost o tome.

Kolika je minimalna udaljenost od obale na kojoj je zabranjeno glisirati?

S velikom sigurnošću građani su na ovo pitanje odgovorili točno, pa je tako više od njih 90% odgovorilo da se glisirati smije tek 300 metara od obale, dok je manje od 10 posto njih kao graničnu crtu glisiranja zaokružilo 100, odnosno 150 metara.

Zaključak: Ovo je vrlo važan podatak, jer govori o svjesnosti ugroze kupača i ostalih građana koji su, posebno tijekom toplijih mjeseci u moru iz zabave ili zbog opuštanja. Također, odaje i još jedan bitan zaključak; ukoliko ovoliki postotak građana poznaje ograničenje glisiranja na 300 metara od obale, onda nautičari, skiperi i voditelji brodica nemaju nikakvu izliku za nepoznavanje ovog sigurnosnog pravila.

Koja služba u Hrvatskoj ima oznaku „Maritime Rescue Coordination Centre – MRCC“?

Na ovo pitanje građani su najsigurnije odgovarali, pa tako njih čak 96,21% zna da MRCC označava Nacionalnu središnjicu za usklađivanje traganja i spašavanja na moru, dok je manje od 4% odabralo druge službe.

Zaključak: Građani koji poznaju zbivanja na moru, očito jako dobro znaju da je Nacionalna središnjica sa sjedištem u Rijeci služba koja koordinira traganja i spašavanje na moru, što daje naznačiti dobru komunikaciju s medijima i na koncu, građanima.

 

Pri konačnom zaključku analize javne percepcije stanja i sustava sigurnosti na moru možemo utvrditi da su građani svjesni stanja i sustava sigurnosti na moru, ali i da će se vrlo kritički osvrnuti na one dijelove sustava za koje smatraju da ih ugrožavaju.

Anketa je pokazala da građane u nekim segmentima sustava sigurnosti treba i dodatno informirati, približiti im službe sigurnosti i učiniti ih transparentnijima prema javnosti.

Također, pokazalo se da građane u nekim drugim segmentima treba i dodatno educirati, pa uz redovite kampanje putem javnog prostora, može pomoći dodatan trud i angažman kroz edukacije pri stjecanju svjedodžbi za plovidbu.

Iako je anketa rađena na uzorku dijela čitatelja portala Morski HR, rezultati svakako mogu dobro doći kao okvir za daljnja planiranja u sustavu sigurnosti na moru, gdje uvijek ima mjesta poboljšanjima.

Jurica Gašpar