Goran Vojković: Zašto američki nosači zrakoplova ne smiju u Crno more?

Foto: Wikimedia

Kada je prije par dana američki nosač aviona USS „Harry S. Truman“ isplovio iz Splitskog kanala, netko je na Facebooku napisao: „Sigurno ide u Crno more!“, ali je uskoro ispravljen – američki nosač aviona ne može legalno uploviti u Crno more.

Pitanje prolaska ratnih brodova kroz Bospor i Dardanele dugo godina su već predmet međunarodnih sporazuma – dosta je pogledati zemljopisnu kartu zašto je to tako. Ne samo da se u Crnom moru nalaze brojni politički i gospodarski interesi više država, već su navedeni tjesnaci crnomorskim državama jedini izlaz na svjetska mora. Tjesnaci su pod suverenošću Turske (Mramorno more, koje je između njih je zatvoreno more Turske), a cijelo područje također je strateški iznimno važno za Tursku – kanal Bospor dijeli i najveći turski grad Istanbul.

Oko civilnog prometa nikada nije bilo nekih problema, no Turskoj je iznimno važno imati nadzor nad prolaskom ratnih brodova kroz tjesnace – niti jedna država ne želi imati strane flote bez nadzora u sred svog najvećeg grada.

Pitanje slobode plovidbe tjesnacima dugo se dogovaralo dvostranim sporazumima, da bi bilo sustavno riješeno Konvencijom o režimu tjesnaca potpisanoj 1924. godine u  Lausanni, Švicarska. Konvencija je bila iznimno nepovoljna za Tursku jer su druge potpisnice iskoristile to što je Turska bila sudionica Prvog svjetskog rata na strani gubitničkih, Centralnih sila, tako da je još 1920. godine Turskoj oduzet nadzor nad tjesnacima i dan posebnoj Međunarodnoj komisiji za tjesnace. Turska je tražila da se Ugovor iz 1924. izmijeni, pa je održana nova konferencija i donijeta je 20 lipnja 1936. nova Konvencija o režimu tjesnaca. Ono što je pomalo začuđujuće je da je ova danas već prastara Konvencija s velikim brojem zastarjelih fraza i izraza – još uvijek na snazi. Promijenilo se puno toga u tehnologiji rata na moru, Turska je odavno članica NATO-a, no Konvencija, poznata i pod nazivom Montreux konvencija, koju su u švicarskom hotelu potpisale Bugarska, Francuska, Grčka, Japan, Jugoslavija, Rumunjska, Sovjetski Savez, Turska i Velika Britanija još uvijek je na snazi.

Foto: Wikimedia

Konvencija iz 1936. jamči slobodu plovidbe svim trgovačkim brodovima u doba mira slobodno, bez ikakvih formalnosti. Turska ima pravo zdravstvenog nadzora i naplate propisanih taksi, a peljarenje nije obvezno. Plovidba trgovačkih brodova se dijelom ograničava u doba rata.

No, za strane ratne brodove vrijede druga pravila. Ratni brodovi se moraju diplomatskim putem najaviti Turskoj 8 dana prije za crnomorske države, odnosno 15 dana prije za necrnomorske države. U tjesnacima ne smije biti odjednom više od devet stranih brodova, s ukupno 15.000 tona. Obalne države u Crnom moru mogu uputiti i brodove veće od 15.000 tona, ali takvi moraju prolaziti pojedinačno, praćeni najviše dvjema torpiljarkama. Iznimno je restriktivno definiran i prolazak podmornica – omogućen je samo crnomorskim državama, i to samo ako su kupljene izvan Crnog mora ili odlaze na popravak.

Iznimno je važna i odredba po kojoj ukupna tonaža svih stranih brodova necrnomorskih država u Crnom moru ne smije prelaziti 30.000 tona, a ukoliko se najjača crnomorska mornarica poveća – granica se diže na 45.000 tona. Pri tome brodovi necrnomorskih država mogu boraviti u Crnom moru najviše 21 dan. U slučaju rata gdje je Turska neutralna – tjesnaci se zatvaraju za ratne brodove zaraćenih država, a ako Turska stupi u rat, može urediti prolaske tjesnacima po svom nahođenju.

Foto: Wikimedia

Zanimljiv je i status nosača aviona – njima nije dozvoljen prolazak kroz tjesnace, međutim dozvoljen je bojnim brodovima koji imaju avione (što je 1936. bila uobičajena praksa). Kako je Sovjetski Savez svoje klase nosača formalno označio kao „nosače-krstarice“, Turska im je omogućila prolaz kroz tjesnace po pravilima za nekadašnje bojne brodove, dok istovremeno NATO nosači ne mogu u Crno more, ali ionako suvremeni nosači daleko prelaze maksimalnu dozvoljenu tonažu necrnomorskih država. Zašto je Turska dala dozvolu Sovjetima, odnosno kasnije Rusiji za formalni prolaz – razlog je da Sovjetski Savez, odnosno danas Rusija ne bi tražila reviziju Konvencije koja uvelike odgovara Turskoj.

Mnogo je godina prošlo od 1936., ratni brodovi su se uvelike promijenili, diplomatske i političke okolnosti još i više – no Konvencija koja je prvotno trebala biti u primjeni 20 godina i dalje je na snazi i u primjeni. Ograničenje vojnog pristupa s obje strane i kontrola koju Turska ima nad tjesnacima u smislu diplomatske najave prolaska vojnih brodova i ograničenja tonaže čini se da djeluju smirujuće svim zainteresiranim stranama, pa je lako moguće da primjena Konvencija dočeka i puno stoljeće.

izv. prof. dr. sc. Goran Vojković

Izvori: Davorin Rudolf, Međunarodno pravo mora, Wikipedia.

PROČITAJTE JOŠ:

Split je prije 70 godina prvi put posjetio američki nosač zrakoplova – Evo zašto im je Tito bio važan

O sudjelovanju HRM-a u NATO vježbi, Plenković doznao na stranom nosaču aviona, a odgovor MORH-a je ponižavajući