Znanstvenici istražuju koliko nam štete zapravo nanosi mikroplastika u našim tijelima

Foto: Pinterest / kristinecummins / Ilustracija

Kako se plastični otpad sve brže i više širi diljem svijeta, bitno pitanje ostaje neodgovoreno: Kakvu štetu uopće nanosi ljudskom zdravlju?

Znanstvenici su potvrdili da ipak postoji razlog za zabrinutost. Prije nekoliko godina, kad se mikroplastika počela pojavljivati ​​u crijevima riba i školjki, zabrinutost je bila usredotočena na sigurnost morskih organizama. Školjke su bile posebna briga, jer u njihovom slučaju, za razliku od ribe, jedemo cijelu životinju – želudac, mikroplastiku i sve. Belgijski znanstvenici su 2017. godine objavili da bi ljubitelji morskih plodova mogli konzumirati i do 11.000 plastičnih čestica godišnje jedući dagnje, omiljeno jelo u toj zemlji.

Do tad, međutim, znanstvenici su već shvatili da se plastika kontinuirano fragmentira u okolišu, usitnjavajući se tijekom vremena u vlakna čak i manja od niti ljudske kose. Čestice tako male da se lako prenose zrakom. Tim znanstvenika na britanskom sveučilištu u Plymouthu odlučio je usporediti prijetnju konzumiranja kontaminiranih divljih dagnji u Škotskoj s onom od udisanja zraka u tipičnom domu. Njihov nevjerojatan zaključak je bio da će ljudi tijekom večere, s dagnjama unijeti više plastike udišući ili gutajući sićušna, nevidljiva plastična vlakna koja lebde u zraku oko njih, vlakna s vlastite odjeće, tepiha i presvlaka, nego time što će jesti dagnje.

Ovog proljeća nizozemski i britanski znanstvenici objavili su da su pronašli sitne plastične čestice kod živih ljudi, na dva mjesta gdje ih prije nisu vidjeli, i to duboko u plućima kirurških pacijenata i u krvi anonimnih darivatelja. Niti jedna od dvije studije nije odgovorila na pitanje moguće štete. Ali zajedno su pomaknule fokus zabrinutosti oko plastike prema oblaku čestica prašine u zraku u kojem živimo, neke od njih toliko male da mogu prodrijeti duboko u tijelo, pa čak i unutar stanica, na način na koji veća mikroplastika ne može.

Dick Vethaak, profesor emeritus ekotoksikologije na sveučilištu u Amsterdamu i koautor studije krvi, svoje rezultate ne smatra alarmantnim, ali činjenica da se plastika nalazi u krvi, ipak otvara “pandorinu kutiju”.

– Živimo u svijetu mnoštva čestica – dodaje, aludirajući na prašinu, pelud i čađu koju ljudi također udišu svaki dan. Poanta je shvatiti koliko plastika doprinosi tom opterećenju česticama i što to znači.

Šteta je teži dio

Znanstvenici već četvrt stoljeća proučavaju mikroplastiku, definiranu kao čestice veličine manje od pet milimetara. Richard Thompson, pomorski znanstvenik sa Sveučilišta u Plymouthu, skovao je taj izraz 2004. nakon što je pronašao hrpe plastičnih komadića veličine riže iznad morske crte na engleskoj plaži. U narednim godinama, znanstvenici su locirali mikroplastiku po cijelom svijetu, od dna Marijanske brazde do vrha Mount Everesta.

Foto: pexels / Alfo Medeiros / Ilustracija

Mikroplastika se nalazi u soli, pivu, svježem voću i povrću te pitkoj vodi. Čestice u zraku mogu obići globus za nekoliko dana i pasti s neba poput kiše. Pomorske ekspedicije za prebrojavanje mikroplastike u oceanu proizvode neshvatljive brojke, koje su se s vremenom umnožavale kako sve više tona plastičnog otpada ulazi u oceane svake godine i raspada se. Recenzirani broj objavljen 2014. iznosi ukupno pet bilijuna. U posljednjem proračunu, napravljenom prošle godine, japanski znanstvenici sa Sveučilišta Kyushu procijenili su 24,4 bilijuna mikroplastike u gornjim svjetskim oceanima – što je ekvivalent otprilike 30 milijardi boca vode od pola litre – broj koji je sam po sebi teško dokučiti, piše National Geographic.

– Ali utvrditi uzrokuju li štetu mnogo je teže. Plastika je izrađena od složene kombinacije kemikalija, uključujući aditive koji im daju snagu i fleksibilnost. I plastika i kemijski aditivi mogu biti otrovni. Najnovija analiza identificirala je više od 10.000 jedinstvenih kemikalija koje se koriste u plastici, od kojih je više od 2.400 potencijalno zabrinjavajuće – objašnjava Scott Coffin, znanstvenik u kalifornijskom State Water Resource Control Boardu. Mnoge od njih “nisu adekvatno regulirane” u mnogim zemljama, a uključuje 901 kemikaliju koje nisu odobrene za upotrebu u pakiranju hrane u nekim zakonodavstvima.

Aditivi se također mogu ispirati u vodi, ovisno o sunčevoj svjetlosti i duljini vremena. Ista studija pronašla je do 8.681 jedinstvenih kemikalija i aditiva povezanih s jednim plastičnim proizvodom. Odlučiti koje su određene kemijske kombinacije problematične, te pronaći razinu i duljinu izloženosti koja uzrokuje štetu, nije lak zadatak.

– Možda ćete pronaći korelaciju, ali bi vam bilo teško pronaći uzročnost zbog ogromnog broja kemikalija kojima smo izloženi u svakodnevnom životu – kaže Denise Hardesty, znanstvenica koja proučava plastični otpad već 15 godina.

Pokrenuti su istraživački programi koji će pomoći u odgovoru na otvorena pitanja mikroplastike, uključujući ona oko kućne prašine, te pomoći uspostaviti globalnu razmjenu istraživanja mikroplastike između sveučilišta, istraživačkih institucija i industrije. Programi će uključivati ispitivanje sudbine okoliša i potencijalnih puteva izlaganja mikroplastike, utvrđivanje potencijalnih opasnosti i razvoj okvira za procjenu rizika.

Trebamo li brinuti samo o učincima mikroplastike na ljudsko zdravlje? Što je s štetom koju bi mogli nanijeti životinjama i ekosustavima?

Potraga za potencijalnom štetom od plastike zapravo je započela studijama na životinjama prije nekih 40 godina, kad su morski biolozi koji su proučavali prehranu morskih ptica počeli pronalaziti plastiku u njihovim želucima. Kako je sve više morskih divljih životinja počelo bivati kontaminirano plastikom, bilo zaplitanjem ili gutanjem, studije su se proširile izvan ptica na druge morske vrste, kao i na štakore i miševe.

Godine 2012. Konvencija o biološkoj raznolikosti u Montrealu proglasila je da je svih sedam vrsta morskih kornjača, 45 posto vrsta morskih sisavaca i 21 posto vrsta morskih ptica pogođeno gutanjem ili zapetljanjem u plastiku.

U desetljeću nakon toga, broj i rizici za životinje su se pogoršali. Više od 700 vrsta je zahvaćeno opasnostima plastike. Vjerojatno je da su stotine milijuna divljih ptica konzumirale plastiku, kažu znanstvenici, a do sredine stoljeća predviđa se da će je jesti sve vrste morskih ptica na planetu. Već se smatra da su određene populacije ptica ugrožene široko rasprostranjenom izloženošću kemikalijama iz plastike, koje ometaju endokrini sustav. Laboratorijske studije riba pokazale su da plastika može oštetiti reproduktivne sustave i opteretiti jetru.

Studije na životinjama pokazale su sveprisutnost plastičnog otpada i pomogle u informiranju istraživanja o njegovim potencijalnim fiziološkim i toksikološkim učincima na ljude.

Na primjer, iako toksini iz plastike mogu uzrokovati štetne zdravstvene učinke kod ptica, australska studija iz 2019., u kojoj su pilići japanskih prepelica namjerno hranjeni takvim toksinima, pokazala je suprotno – pilići su pretrpjeli manja kašnjenja u rastu i sazrijevanju, ali nisu u većoj opasnosti od neeksponiranih pilića da se na primjer razbole, uginu ili imaju problema s razmnožavanjem. Nalazi su iznenadili znanstvenike, koji su ih nazvali “prvim eksperimentalnim dokazom” da toksikološki i endokrini učinci “možda nisu tako jaki koliko se strahuje za milijune ptica” koje nose male količine plastike u svojim želucima.

Plastika u ljudima

Mjerenje mogućih štetnih učinaka plastike na ljude je daleko teže nego mjerenje na životinjama – za razliku od prepelica i riba, ljudi se ne mogu namjerno hraniti hranom od plastike. U laboratorijskim testovima pokazalo se da mikroplastika uzrokuje oštećenje ljudskih stanica, uključujući alergijske reakcije i smrt stanica. No do sada nije bilo epidemioloških studija koje bi dokumentirale, u velikoj skupini ljudi, povezanost između izloženosti mikroplastici i utjecaja na zdravlje.

Studija iz 2018. godine otkrila je mikroplastiku u izmetu osam osoba. Druga studija je dokumentirala prisutnost mikroplastike u posteljici nerođenih beba.

Nedavna studija otkrila je plastiku u krvi 17 od 22 zdrava darivatelja krvi, studija pluća otkrila je mikroplastiku u 11 od 13 uzoraka pluća uzetih od 11 pacijenata. Gotovo ništa se ne zna ni o jednoj skupini što bi pomoglo u informiranju o razini i duljini izloženosti – dva bitna atributa za određivanje štete.

U obje studije pronađene plastične čestice bile su prvenstveno nanoplastika, koja je manja od jednog mikrometra. One koje su pronađene u studiji krvi bile su dovoljno male da se mogu udahnuti – iako je moguće da su progutane. Mogu li takve čestice prijeći iz krvi u druge organe, posebno u mozak, koji je zaštićen jedinstvenom, gustom mrežom stanica koje tvore barijeru, nije jasno.

Studija pluća, provedena na Sveučilištu Hull u Velikoj Britaniji, pokazala je koliko čestice u zraku mogu biti nametljive. Dok su znanstvenici očekivali da će pronaći plastična vlakna u plućima kirurških pacijenata – ranija istraživanja su ih dokumentirala u leševima – bili su zaprepašteni otkrivši najveći broj, različitih oblika i veličina, ugrađen duboko u donji plućni režanj. Jedno od vlakana bilo je dugo dva milimetra.

Ljudi udišu razne strane čestice svaki dan i to od zore industrijske revolucije. Prvi odgovor tijela je pronaći način da ih izbaci. Velike čestice u dišnim putovima se obično iskašljavaju. Sluz se formira oko čestica dalje niz respiratorni trakt, stvarajući “dizalo” sluzi koje ih vraća natrag u gornje dišne ​​putove kako bi se izbacile. Imunološke stanice okružuju one koje su ostale da ih izoliraju.

S vremenom, te čestice mogu uzrokovati iritaciju koja dovodi do niza simptoma od upale do infekcije do raka. Ili, mogu ostati kao inertna prisutnost i ne učiniti ništa.

Ono što znanstvenici ne znaju je, bi li plastične čestice u plućima došle do razine izloženosti gdje bi prešle prag štete. Jesu li takve čestice nekome izravno uzrokovale astmu za cijeli život, to bi bilo teško dokazati.

Hoćemo li za 40 godina saznati da je mikroplastika u plućima dovela do preranog starenja pluća ili do emfizema? Mi to ne znamo. U međuvremenu ostajepitanje, možemo li plastiku učiniti sigurnijom?

Z.G.