Pirovac se do 1930 godine zvalo Zlosela, a ime je promijenjeno iz čistog neznanja

PIROVAC – “Kako je poznato, nedavno je, na molbu sela Zlosela, općine Tijesno, u šibenskom srezu, Ukazom riješeno, da se odnosnom selu zamijeni ime Zlosela, sa imenom Pirovac, koje je starije i pripada više nacionalnoj prošlosti onih krajeva, pošto je ime Zlosela dato mjesto za vremena borba s Turcima, odnosno za vrijeme Venecije.” Tako su o velikoj svečanosti na kojoj su 23. travnja 1930. godine na blagdan sv. Jurja stanovnici nekadašnjih Zlosela promijenili ime svog naselja u Pirovac pisale tadašnje splitske novine Novo doba. Tog dana iznad ulaza u naselje, koji je dio nekadašnjeg obrambenog bedema iz doba borbi s Osmanlijama, postavljena je prigodna spomen-ploča.

Na taj način Pirovčani su se riješili imena naselja koje im nije bilo ugodno uhu. Prava istina o imenu njihovog naselja podosta je drugačija i, kako to uvijek biva, zakopana malo dublje u povijesti, piše ŠibenikIN.

Osmanlije su uvijek dežurni krivci, ali sa Zloselima (Pirovcem) nemaju veze

Pirovčani su bili hrabri i lukavi, te odlučni braniti svoje domove, ali malobrojni u odnosu na turskog osvajača. Zato su u maloj skupini, na čelu s Urem Kapetanom, kriomice izišli iz utvrde, te iz zasjede ubili turskog časnika. Misleći da ih je mnogo Turci pobjegoše vičući: “Zlo selo, zli ljudi!” Tako o porijeklu imena Zlosela stoji na službenoj internetskoj stranici Općine Pirovac. Međutim, nije to naravno jedino naselje u Hrvatskoj i drugdje u jugoistočnoj Europi s prefiksom ‘zlo’. I nemaju sva ta imena baš veze s Osmanlijama. Zlopolje je naziv za plodna polje na našim otocima Visu, Korčuli i Lastovu. Velo i Malo Zlopolje na otoku Visu je dio Viškog polja poznatog po sorti vinove loze Vugava. Na prvoj austrijskoj katastarskoj karti otoka Visa iz prve polovine 19. stoljeća tu su već vinogradi. Teško da ime Zlopolje ocrtava karakter tog dijela Viškog polja. A kako smo vidjeli, najlakše je za sve okriviti Turke, čak i tamo gdje nikad nisu bili.

Najstariji povijesni zapis koji spominje Zlosela (današnji Pirovac) je iz daleke 1460. godine. Tada su se neke vlaške obitelji ugovorom sa šibenskim plemićima iz obitelji Tomašević i Mišić, obvezale nastaniti u selu Zlosela u Piranama. Prema tome, Zlosela pod tim imenom postoje prije 1460. godine što je opet prije ozbiljnog prodora Osmanlija u prostor Dalmacije i na teritorij Šibenika. U vlasničkom sporu koji su 1505. godine vodili tadašnji vlasnik Zlosela šibenski plemić Petar Draganić i Šibenska biskupija, svjedoci su tvrdili da su Zlosela kao naselje osnovana prije 50 godina, dakle negdje oko 1450. godine. Stoga, kad se pažljivo analiziraju svi navedeni povijesni podaci, Zlosela tj. Pirovac najvjerojatnije je utemeljio šibenski plemić Toma Tomašević  već negdje u prvoj polovini 15. stoljeća.

A odakle onda naziv Pirovac? I to se vidi u istom onom povijesnom dokumentu iz 1460. godine, jer su Pirane iz tog dokumenta nekadašnji naziv za Pirovac. Kasnije tijekom povijesti, u arhivskim dokumentima, izmjenjivali su se nazivi Pirane i Zlosela za današnji Pirovac.

Postojala su i druga šibenska Zlosela kod današnjeg Zatona

U povijesti su na teritoriju srednjovjekovnog Šibenika postojala još jedna Zlosela, negdje u zapadnom dijelu Zatona. I ta Zlosela utemeljena su u 15. stoljeću i pretežito  su također bila naseljena vlaškim stanovništvom. Zato je naziv Pirane za današnji Pirovac u povijesnim spisima često bio jedini način da Zlosela u Pirovcu razlikujemo od Zlosela kod Zatona.

Priča o Pirovcu i Zloselima standardna je priča o tome kako mislimo da sve znamo i da je sve već odavno poznato. A u tim slučajevima naša navodna znanja posljedica su rješenja koja vidimo na prvi pogled, bez dublje znanstvene analize. Ne bismo ni ovoliko znali o povijesti Zlosela i Pirovca da nije profesora povijesti sa Sveučilišta u Zadru Kristijana Jurana kojem su teritorij srednjovjekovnog Šibenika, a osobito otok Murter glavne teme.

Dakle, čim malo začeprkamo po povijesnim podacima stvari se kompliciraju jer se ispostavi da o temi koja nas zanima gotovo uopće nema ozbiljnih znanstvenih istraživanja. A sve naše ‘spoznaje’ svode se na narodnu mudrost, koja kod nas previše često ima prednost pred znanošću i obrazovanjem. Kod tolike brige za ‘narodne umotvorine’, očekivali bismo revolucionarne spoznaje iz domene etnologije i etnografije.

Ali i tamo očekivano caruje ‘narodna mudrost’.

Ivo Glavaš