BLAGO ŠIBENSKOG MUZEJA Najstarije i najvrijednije zvono u Hrvatskoj pronađeno je na dnu mora

ŠIBENIK – Krešimirov grad je poznat po mnogočemu, ali o tome ste već čuli. Ono što možda niste do sad znali je da se ističe brojem sačuvanih starih brončanih zvona. U samom Muzeju grada Šibenika čuvaju se tri i fragmenti još dvaju povijesnih zvona, koji datiraju od 13. do 16. st. No, ono što gotovo sigurno niste znali, nismo ni mi, je da Šibenik čuva najstarije i najpoznatije zvono u Hrvata, a pronađeno je u zadarskom akvatoriju, na dnu mora.

– Prije dvije godine kad je počela korona, na našoj Facebook i internet stranici smo počeli raditi na tome da ljudima možemo pokazati što više stvari iz našeg muzeja, pogotovo što više uopće nisu mogli ići u muzeje. Tako sam došao na ideju da napravimo Muzejski vremeplov i TV emisiju Iz riznice Muzeja grada Šibenika, gdje kustosi na popularan način pričaju o predmetima iz muzeja. Uz sve ovo napravili smo i album na Facebooku „Iz muzeja Grada Šibenika“. Predmeti o kojima upoznajemo javnost, nalaze se u stalnom postavu ili zbirkama – priča nam naš suradnik i ravnatelj šibenskog muzeja, Željko Krnčević.

– Šibenik ima običaj da tjedan dana prije Božića zvone sva zvona, koliko god ih ima, po svim crkvama – kazuje nam Krnčević, uvodeći nas u priču o najstarijem zvonu u Hrvata, koje je zapravo prije 60 godina pronađeno na dnu mora.

Najveće je i najvrjednije naše zvono je iz 1266. godine, a ujedno je i najstarije u Hrvatskoj i u ovom dijelu Europe. Lijevano je u Siriji u gradu Acconu, ali nije poznato kojoj je crkvi bilo namijenjeno. Zanimljivo je da su na njemu zabilježeni datum i mjesto lijevanja, imena ljevača, što je vrlo rijetko za vrijeme u kojem je nastalo. Izradili su ga putujući talijanski ljevači – Sicilijanac Jakob iz Messine i Andreot Pizanac.

Spomenik templara sedam stoljeća na dnu mora

Zvono su 14. svibnja 1960. godine pronašli krapanjski ronioci u moru na dubini od 45 metara kod otočića Gornji greben, između Silbe i Premude. Nakon toga doneseno je u Šibenik i smješteno na obali kod topova. Jedno se vrijeme nalazilo ispred Crkve sv. Krševana da bi sada konačno našlo smještaj u muzejskom postavu.

Drugo, manje zvono potječe iz Crkve sv. Grgura i predstavlja najstarije zvono šibenskih crkava. Rađeno je 1383. godine, a darovao ga je Ivan Berak u čast sv. Marije.

Crkvi sv. Mihovila iz Rasline pripadalo je zvono iz 1488. godine, a sada je dio muzejske zbirke. Za vrijeme I. svjetskog rata Austrija ga je rekvirirala u ratne svrhe, ali je spašeno zahvaljujući intervenciji don Frane Bulića.

1918. godine Austrija je isto postupila i sa starim zvonom iz Crkve sv. Ivana, samo što se od njega sačuvao fragment s raspećem, renesansnom ornamentikom i godinom izrade 1591.

U Muzeju se čuvaju i tri fragmenta zvona s renesansne vijećnice.

Zvono je ljeveno od bronce, visoko do krune (karika) 1,10 m, a visina krune iznosi 28 cm, dok je promjer otvora zvona 1,18 m. Oko gornjeg dijela zvona smješten je natpis u dva reda, koji u prijevodu glasi:

“U ime Gospoda amen. Godine utjelovljenja Gospodnjeg tisuću dvjesto šestdeset i šeste Jakob zvonoljevač iz Messane i Andreot Pizanac načiniše me u Acconu. Um (neka bude) svet i odan, čast (neka bude) Bogu, a oslobođenje domovini. Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom”.

Na završetku latinskog natpisa, između dva križića, gdje je krug, nalazi se na zvonu neki nedovoljno jasno otisnut medaljon, pisao je o ovom zvonu poznati hrvatski povjesničar umjetnosti Ivan Bach.

Izvan Italije rijetka su zvona sačuvana iz 13. stoljeća, s utisnutim datumima lijevanja, imenima ljevača i slično. Pored ovog šibenskog, najstarije sljedeće sačuvano i točno datirano zvono visi u zvoniku crkve sv. Petra u Supetarskoj dragi na otoku Rabu. Datirano je u 1299. godinu.

Šibensko zvono, ne samo što je najstarije zvono na širem području jugoistočne Europe, nego je i rijedak spomenik iz vremena križarskih ratova. S obzirom na izvanrednu ulogu templara i Ivanovaca u Acconu i mnogim drugim uporištima kršćana u Siriji i Palestini, kao i na njihove velike posjede u Hrvatskoj, povjesničari pretpostavljaju da je to zvono nakon napuštanja Accona i drugih susjednih uporišta oko 1291. dopremljeno upravo posredstvom jednog od spomenutih redova, a najvjerojatnije templara, do obala Hrvatske, gdje je nestalo u dubinama Jadrana, dok sedam stoljeća poslije napokon nije ponovno otkriveno i izloženo u šibenskom muzeju.

Jurica Gašpar