Autor Robert Perišić pridružio se naporima u spašavanju mačjih života i podizanju svijesti o problematici nezbrinutih mačaka koje su prepuštene okolnostima i ljudskim okrutnostima te udruzi Prava šapa donira 30% prihoda od svake prodane knjige!
Novi roman Roberta Perišića pripovijeda priču o egipatskoj mački Miu koja u 4. stoljeću prije naše ere sa grčkim kolonizatorima dolazi na Jadran i svjedoči osnutku grada Isse (današnjeg Visa).
Miu je pri tome prva mačka na Jadranu, a roman, uz ostalo, osvjetljava postojanje životinjske povijesti, te neraskidive povezanosti brodskih migracija i povijesti mačaka.
Horizont „Broda za Issu“ je ekološko-historijski (pri čemu Perišić nema puno prethodnika, ne samo u hrvatskoj književnosti), u njemu se sreću povijest i priroda, kreće se kroz milenije i uspijeva održati vertikalu priče. Tražeći nove putove, roman pronalazi način da iz suvremenosti reinkarnira mit: o Issi, prvom gradu na Jadranu.
Robert Perišić, autor romana „Područje bez signala“ po kojem je snimljena i istoimena serija, u svom novom romanu ulazi u morsku, jadransku priču. Roman se zove „Brod za Issu“, a Issa je tu, naravno, antičko ime za Vis. Radnja je smještena u grad Issu, ali i u Komižu jer je Issa, kao i Vis, bilo ime i za grad i za otok. Ima tu i Sirakuze, odakle su krenuli osnivači Isse, a ima i Palagruže, koja im je bila važna točka na putu… Perišićeve prethodne knjige su prevedene na brojne jezike, romani su mu odlično primljeni u Americi, a ovaj roman je paralelno objavljen na hrvatskom i na engleskom u SAD gdje je već dobio pozitivne odjeke u novinama poput Wall Street Journala.
Ako bismo najkraće, da se sretnemo na ulici – što je u „Brodu za Issu“?
- U njemu jedna priča koja nas vozi u staru Issu i roman je kao brod. U njemu su ljudi, njihova znanja i ideje, njihove životinje i biljke koje su došle na naše more. Osnovali su Issu, urbanistički planiran grad, s pravokutnim ulicama, blokovima kuća, odvodnim kanalima, i sve to – sedamsto godina prije Splita. Ti ljudi su izumrli, ali njihove biljke i životinje su još tu. Njihov grad je pod zemljom, dugo sam mislio da je to to, samo gluhi temelji, ali onda sam shvatio, ima toga i nad zemljom.
Što, na primjer?
- Teško je pouzdano i utvrditi što je sve došlo s njima, ali pođimo od onoga što se spominje često… Na panou u viškoj luci, tamo ispred starih termi, piše da su osnivači Isse, dakle, stari Grci, donijeli vinsku kulturu. Znači, njihov grad je pod zemljom, ali vinogradi su to - nad zemljom. To sam u romanu čak uzeo malo s rezervom… To jest, nisam uzeo zdravo za gotovo da prethodni stanovnici nisu poznavali lozu. Moguće i da jesu, postoje arheloške naznake iz Nadina da su Liburni poznavali lozu, ali da ne duljim, vjerojatno je ipak da je kultura vina došla sa starim Grcima na Issu i na naše more. Ili, na primjer, na Visu ćete vidjeti i puno fazana, tko god se vozio otokom, vidio je fazana da pretrčava cestu… I ako pogledate malo kroz povijest, a i životinje imaju povijest, vidjet ćete da su fazane Grci uzeli iz današnje Gruzije, i proširili dalje preko svojih kolonija, dakle brodovima poput onoga za Issu. Ti fazani su još na otoku, i kad to povežeš, ti davni ljudi su ti bliži. Ili, na primjer, mačke. Većina ljudi misli da su mačke tu oduvijek. Ali nisu. Došle su sa starim Grcima, pa ako je Issa bila prva, onda su vjerojatno došle s brodom za Issu. To i ne piše na onom panou u luci, ni za mačke ni za fazane, jer se malo tko time bavio. Ja eto jesam, malo sam se zadubio. Mačka je vrsta koju su sa svojim kolonijama po Mediteranu proširili Grci upravo u doba osnivanja Isse. Oni su je prethodno preuzeli od Egipćana. Mačka je, kao i vinograd, danas na svakom otoku, i na kontinentu, a ako samo zamislimo da to kreće iz jedne točke, s tog broda za Issu, onda je to fascinantan brod koji na neki način i dalje živi, premda je pristao prije 2400 godina. Možemo to uzeti i simbolički, možda je postojao i prije neki drugi brod, recimo za Korčulu, ako je tamo bila naseobina prije – o čemu postoji pisana indicija, ali nema arheoloških dokaza… Kažem, i da nije Issa prva, svejedno su brodom došle vrste koje su s nama i danas. O tome se tako malo uči i zna, pa mi je i u tom pogledu bilo važno napisati nešto što bi svatko trebao znati, da je čak i ono što smatramo prirodom nastalo putem migracija. A i mi smo, naravno, tako došli.
Vaš roman je ipak književno djelo, nije povijesni rad… Kako ste tu balansirali?
- Ove stvari koje sam spomenuo, one su vjerojatne ako uzmemo kao polazno da je Issa bila prva grčka kolonija na Jadranu. To je većinski prihvaćeno mišljenje premda ima i drugih. No čak i ako bi, kažem, to bilo neko drugo mjesto, poput Pharosa ili Korčule, u suštini bi stvar bila ista. Neke stvari su došle brodom i ostale tu zauvijek. I proširile se dalje. Meni je, dakle, važnije ono što oni nose, a na to ide priča, koja je književnost kao i svaki drugi roman. U romanu se krećemo unutar povijesnog okvira i onoga što je moglo biti unutar zadanih okolnosti. Likovi i njihove sudbine su izmišljeni. Uostalom za stvarne likove i njihove sudbine iz tog doba ionako nema konkretnih podataka. Postoji samo zapis o jednom Kaliji u četiri stiha u kamenu… To ime me povuklo pa se i moj glavni lik zove Kalija, no ipak je njegova priča u romanu ispala jako specifična, i lako je moguće da taj moj junak nije sasvim očekivana pojava. Na kraju sam morao staviti ogradu da ovaj moj Kalija i onaj s kamenog zapisa možda nisu isti, možda mu je ovaj djed, jer znamo da se imena proslijeđuju… Kažem okvir je poštovan u smislu povijesnih saznanja, a priča likova je moja i u njoj je naglasak na onome što je zanemareno, čega u povijesnim romanima dosad uglavnom nije bilo, a to je priroda, jedan i ekološki pogled, ali za mene normalan. Jer kao što sam rekao – ono što je od osnivača ostalo, to je još živo, to raste iz zemlje i po zemlji hoda, taj je život još tu, i po tome su mi osnivači Isse bliski, ne po prašnjavim papirima povijesti. Kad vidiš mačku, kad vidiš vinograd, onda se sjeti. Kad vidiš magarca, sjeti se tko je gradio sve to. A moju knjigu možeš i ne moraš čitati, nego samo pogledaj i vidi: što god petljam po prirodi, to će trajati.
Koji su vam još morski motivi prisutni u romanu, jeste li istražujući otkrili neke stvari?
- Pisao sam ovu knjigu pet godina jer trebalo je dosta toga smjestiti točno, ali i zato jer te putem svašta povuče. Ima toga morskog u knjizi, iako ne mogu reći da sam stručnjak. Svaki ribar praktično zna više. Ali evo, recimo, prije nisam znao da istočna obala Jadrana tone oko milimetar godišnje. Nije to vezano uz klimatske promjene, nego tone geološki u tim mikro relacijama. Ali onda kad je u pitanju grčka riva koja se može vidjeti oko Prirova u Visu, onda je to tonjenje oko 2 i po metra, jer mic po mic, 2400 godina… Također, nisam prije znao, nego sam saznao čitajući svašta zbog knjige – da postoji nešto što se zove jadransko-jonska bimodalna oscilacija, taj mehanizam, ili vrtlog na ulasku u naše more, koji u biti regulira izmjenu vode u Jadranu… I po kojem, na kraju, makarske, senjske i tršćanske bure donesu, u povratku vode, kisik na Levant. To Amerikanci kad čitaju, misle da je neka moja poetičnost, a nije, nego je tako.
Knjiga se može naručiti OVDJE.
D.G.
Narodna knjižnica Sutivan objavila je na svojim mrežnim stranicama bibliografiju radova o Sutivanu i radova vezanih za Sutivan. Bibliografijom se
Zamislite da možete virtualno "šetati" gradom i jednim klikom doći do očaravajućih fotografija grada Zadra iz prošlih stoljeća
Nakon što je odgođena u ožujku ova se izvrsna radionica na velika vrata vraća u travnju! Medvjedići iz Bakarskih prezida
SPLIT - Na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Split svečano je otvoren Festival hrvatske drame 34. Marulićevi dani. Festival je otvorenim
Jadranski web portal
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev
