DONOSIMO – Riječki pustolov za Morski.hr: Prejedrit ću Atlantik u brodici od 6 i pol metara!

RIJEKA – Jedriličar Vedran Kabalin planira pothvat od kojih bi vjerojatno mnoge prošla jeza; prejedriti 4000 milja preko Atlantika u brodici od 6 i pol metara. Kabalin rođeni Riječanin, s adresom u Malom Lošinju, podijelio svoju pustolovinu za Morski.hr.

Cilj: Prejedriti Atlantik sam i dobro se zabaviti

Cijela ideja se rodila još 2011. kad sam prvi puta zajedrio u toj klasi Mini 650. Tad sam odjedrio dvije regate na atlantskoj obali Francuske i rekao: Nikad više! Međutim, nikad ne reci nikad. I eto, za tri mjeseca idem preko Atlantskog oceana. Atlantik je najpitomiji od oceana, tako da je on i poligon za isprobavanje raznih ideja – nedavno je čovjek na SUP-u (Stand Up Paddling – veslanje na dasci) preveslao taj isti ocean, u 93 dana. Ideja Mini Transat regate se javila jos 1977. kada je munjeni Englez Bob Salomon došao na tu ideju, skupio 25 jedriličara samaca koji su u tada drvenim jedrilicama i vunenim džemperima krenuli na putovanje preko Atlantika. E, to je bio pothvat. Danas imamo vrhunska odijela, vrhunske brodove. Ali i regata je puno brža, to je ono što je najizazovnije u ovoj priči. Treba jedriti čim brže, ali istovremeno poznavati svoje granice da se ne bi išlo preko njih, jer onda se može dogoditi glupost. A ja svoje još realno niti ne znam, nisam još nikada jedrio solo preko Atlantika u 6.5 metarskoj jedrilici. Ima ove godine onih (uglavnom Francuza) koji to rade po drugi ili čak treći put. Oni su favoriti, oni znaju da mogu ići malo brže nego prošli put.

Veliki rizici – malo spavanja i izazov vlastite psihe

Organiazatori regate Mini Transat pokušavaju rizike solo jedrenja u tako maloj barčici svesti na minimum. Zato se za regatu, koja se održava svake dvije, neparne godine, treba kvalificirati. Jedriličar tako ima dovoljno vremena odradtiti strogo organizirani i sa strane organizatora zahtjevan kvalifikacijski ciklus. Kroz njega se prolazi kroz dosta situacija koje simuliraju one na Atlantiku, ali siguran sam da je tek na Atlantiku to ona prava stvar, pravo iskustvo.

Osobno sam najviše problema imao kad još nisam dovljno poznavao što umor može učiniti solo jedriličaru. To je u isto vrijeme smiješno i opasno – potpuna nekontrola emocija i pokreta – to je smiješni dio. A opasni je da se to događa na otvorenom moru, gdje pad u more znači kraj. Tako da sam trenutno u fazi priprema polifaznog spavanja – spavanja u više faza. Za razliku od ovog standardnog – monofaznog – kojeg većina prakticira, polifazno se sastoji u više manjih napova. Tako se u 24 sata skupi 5-6 sati sna u trajanju 20-50 minuta. Dobro je što sam i na kopnu, odnosno u svakidašnjim uvjetima dobio par sati potpunog mira po noći, kada riješavam zaostale zadatke, a loša strana je da često ne znam kada počinje, a kad završava dan. Tu je jos i kondicijska priprema, razgovori sa psihoterapeutom, psihologom, life-coachom. A sve pod budnim okom dr. Tomislava Furlana koji vodi taj dio moje pripreme.

Dobra priprema – pola posla

Opremanje broda je drugi vid pripreme. Plastiku i pituriju odrađuje Gumicentar d.o.o iz Rijeke, jedra Ullman Sails iz Kostrene, konope i rig Aspar Rigging iz Matulja, mehaničke i hidrauličke popravke Bocel doo iz Malog Lošinja, oblači me Musto – Mare Nostrum Croaticum iz Opatije. Onda ima niz prijatelja i partnera ovog projekta, cijela lista je ovdje, a nova je vijset da sam upravo potpisao sponzorski ugovor sa Specijalnom bolnicom Medico iz Rijeke. To znači jako puno, imati i financijski background jer je cijela priča prilično skupa. Naravno, familija, prijatelji, svi moraju biti uz nas (mene i Elou – barčicu), jer jedino tako ima smisla raditi ovakve stvari. Trebam, naravno zahvaliti i mojima kod kuće, TZ Mali Lošinj, Grad Mali Lošinj, Županijskoj lučkoj upravi Mali Lošinj, i tvrtkama Losinia, te Jadranka Hoteli.

Neizmjerno sam zahvalan svima koji me podržavaju. Ma zahvalan sam čak i onima koji me nisu podržali, jer su mi dali snagu da idem dalje. 

Eloa, odnosno bilo koji brod iz klase Mini, nije za usporedbu sa klasičnim viđenjem barke na Jadranu. To su mali oceanski bolidi, konstruirani i izrađeni samo za to – jedrenje na otvorenim morima. Nivo sigurnosti na jednom miniju je ravan na jedrilicama klase Imoca 60. Čak i sama forma je izuzetno stabilna, a svi sistemi na brodu prilagođeni su solo jedrenju. Usudio bi se čak reći da su brodovi uglavnom spreminiji nego skiperi, i mogu izdržati više. I mora i vjetra.

Klaustrofobija?

Hmmm… kada tri godine jedrite isključivo na Miniju, naviknte se i prostor prestane biti skučen. Ja Elou doživljavam kao živo biće, pričam s njom, tepam joj, korim ju, pjevam joj. Znam da ne zvuči bas normalno, ali normalno je. (smijeh) Tako da možda s Eloom niti nisam sam, možda jedrimo u dvoje? Meni taj prostor nije skučen, to mi je sasvim dovoljno prostora za život. Solo jedrenje u poptunim tišinama od vanjskoga svijeta otvara nove poglede na život. Odnosno, ti pogledi su u nama, samo su zamućeni svakodnevnim zemaljskim podražajima, koji u većini slucajeva nisu niti bitni.. Nadam se da cu prilikom tih tišina odmoriti um, tijelo vjerojatno neću.

Pothvat u brojkama

Start regate je 1. listopada 2017. u francuskom La Rochelleu. Prva etapa je duga 1350 NM i jedri se Las Palmas de Gran Canaria. Predviđeno trajanje je desetak dana. Realno, tu je i najopasniji dio regate – Biskajski zaljev. Druga etapa kreće iz Las Palmasa 1. studenog i duga je 2700 NM. Cilje je u Le Marinu na Martiniqueu. Predviđeno trjanjae ove etape je do 20 dfana. Starta 84 natjecaetalja iz 14 zemalja, čak 10 cura.. Uglavnom Francuzi (mislim 60), pa Talijani, Spanjolci. i dva Hrvata. Priča na ovom nivou (amaterskom) košta oko 90.000 € u tri godine (uključena je i kupnja broda – cca 30.000).

Konačni cilj ću sažeti u dvije riječi: Mir i odmor.

Vedran Kabalin