Fotografije ‘zabave na suncu’ opasno su odvraćanje pažnje od stvarnosti klimatskih promjena

Otvorite li bilo koje novine, u vrijeme nadolazećih vrućina i toplinskih valova, vjerojatno ćete vidjeti naslove o neviđenoj prirodi, o nadolazećim vrućinama, troškovima života, pa čak i smrti uzrokovanih ekstremnom vrućinom. No, uz istu priču vjerojatno ćete vidjeti i slike ljudi koji se zabavljaju na suncu – djeca koja prskaju po gradskim fontanama, prepune plaže, plavo more i azurno nebo.

Način na koji mediji komuniciraju o “klimatskom slomu” odražava i oblikuje način na koji se društva bave tim pitanjem. Slike su ključni dio svake medijske komunikacije: često su živopisne i šarene, privlače čitatelje i pomažu im da se prisjete priče ili pak dobiju bolji dojam o temi.

Oni također oblikuju proizvodnju vijesti: uvjerljivi vizualni prikazi pomažu pričama da se izdignu i istaknu. Razmislite o slici čovjeka koji blokira liniju tenkova, mlade djevojke koja bježi iz svog sela nakon što je ono spaljeno, ili pak dima iz tornjeva blizanaca. Te slike postaju dio naše kolektivne psihe – kroz njih se prisjećamo snage protesta, užasa rata i trenutaka kada se sve promijenilo. Slike klimatske krize mogu imati istu snagu.

Novo istraživanje, koje vodi Sveučilište u Exeteru, ističe jasan problem s tim kako europski mediji vizualno predstavljaju vijesti o ekstremnoj vrućini. U suradnji s Guardian-om, su omogućili medijsku pokrivenost iz Velike Britanije, Nizozemske, Francuske i Njemačke tijekom ljeta 2019. Važno je napomenuti da su u istraživanje bile uključene samo vijesti koje su spominjale ključne riječi kao što su “toplinski val” i “klimatske promjene”, uz obrazloženje da ako bi se odgovorno i točno izvještavalo o rizicima od toplinskih valova, to bi ljude bolje osvještavalo na sve veći rizik da toplinski valovi postaju sve dulji, češći i intenzivniji pod takozvanim klimatskim slomom.

Pronađene su dvije različite teme u vizualnoj pokrivenosti. Prve su koristili slike “zabave na suncu” koje su prikazivale toplinske valove kao nešto ugodno. U sve četiri zemlje većina ovih slika prikazivala je ljude koji se dobro zabavljaju u vodi ili pored nje. To je bilo osobito istaknuto u Velikoj Britaniji, što možda ima veze s tim kako britanska kultura blagonaklono gleda na vruće vrijeme, s obzirom na njihovu klimu punu kiše i oblaka.

Druga tema bila je “ideja topline”, prikazana kroz crvene i narančaste boje, koje se (u zapadnim kulturama) obično povezuju s toplinom ili opasnošću. Ljudi su uglavnom bili odsutni iz ovog vizualnog diskursa na fotografijama, pa su to bile generičke fotografije termometara protiv zasljepljujuće vrućeg sunca. Kad su ljudi slikani, depersonalizirani su tako što su ih obrisali na suncu tako da im se lica nisu mogla vidjeti.

U sve četiri zemlje došlo je do neusklađenosti između teksta članaka i popratnih vizuala. Dok su naslovi i opisi slika objavljivali vijesti o neviđenoj vrućini, ranjivim ljudima, pa čak i smrtima, prikazane fotografije bile su one “zabavne na suncu” snimke.

Ovo je jako problematično na dva načina. Prvo, premještajući brigu o ranjivosti, marginalizirana su iskustva onih koji su zbilja osjetljivi na toplinske valove: stariji ljudi, mala djeca i bebe, osobe s već postojećim zdravstvenim problemima i ljudi koji žive u nekvalitetnim stanovima sve su više izloženi riziku od ekstremne vrućine.

Drugo, postoji razlika između sjevernih Europljana koji se raduju “normalnom” razdoblju sunčanog, staloženog, ljetnog vremena i članaka koji u većoj ili u manjoj mjeri, doslovno pozdravljaju izglede za mnogo toplijom budućnosti s klimatskim promjenama. Bez obzira na to jesu li ekstremne vrućine vizualizirane kroz fotografije ljudi na plažama ili potpuno isključuju ljude, ipak više ne možemo zamisliti neku otporniju budućnost.

Ipak, mediji mogu drugačije predočiti vizuale toplinskog vala. Nizozemsko izdanje Algemeen Dagblad proizvelo je vizualne priče o stvarnosti života s ekstremnom vrućinom. Kad su zamišljali mladu obitelj, nisu stajali u redu za sladoled po lijepom sunčanom danu, već kod kuće ispred ventilatora, izgledajući vidno nelagodno.

Druge pak slike prikazuju rješenja u vidu fotografija klimatiziranog prostora otvorenog za lokalno, starije stanovništvo, kako bi im pomogli da se nose s vrućinom; i u sivoj, betonskoj gradskoj prometnici koja je dobila novi život kroz projekt urbanog ozelenjavanja, smanjujući učinak urbanog toplinskog otoka.

Nedavno izvještavanje o toplinskom valu indijskog potkontinenta pokazalo je uvjerljive vizualne prikaze svakodnevnog života tijekom toplinskog vala: radnici u muci na otvorenom, izbočene ceste, ljudi koji traže hlad i vodu. Sve ove slike pokazuju da “zabava na suncu” nije jedini način ilustriranja ekstremne vrućine.

Ovo zapravo nije poziv medijima da  sve slike ljudi koji uživaju na plaži po vrućem danu nestanu, ali prevelika količina ovih vrsta slika (posebno vezanih uz vijest o opasnostima od toplinskih valova) govori samo jedan, vrlo ograničeni dio priče.

Ne zabavljaju se svi tijekom toplinskih valova – za ranjive ljude oni mogu biti smrtonosni. Srećom, postoje znakovi napretka jer urednici, novinari, dobavljači dioničke i uredničke fotografije, kao i društvo šire, počinju kritički razmišljati o slikama koje se koriste za vizualno predstavljanje ekstremne vrućine. Novinski mediji i društveni znanstvenici itekako mogu surađivati ​​kako bi ispričali cijelu, sve tužniju priču o ekstremnim vremenskim prilikama.

Z.G.