HOMMAGE OLIVERU DRAGOJEVIĆU: “Zbogom, moj galebe”

Photo: Jurica Gašpar

Prije nego me kosnula vijest o smrti Olivera Dragojevića spremala sam se nakon dugih godina namjerne apsitnencije od mora radi ljubavi, naći neku valu i leći i sklopiti oči. Sigurno bih potiho zapjevušila: “Lipo mi je lipo mi je na lažini suvoj ležat…moj galebe”. Što da ti kaže “jedno dijete ranjeno u duši” koje živi u meni i ljubi more ka da je ondje ugledalo svijet nego: “Poleti, galebe poleti. Raširi krila!” Moj, galebe.

Kad su žene u mojoj velikoj obitelji počevši od bake do mame ili snahe ili tete Ane koja je zapravo bila naša kućna pomoćnica, a toliko smo je voljeli da smo je uzeli pod svoje, za ljetnih dana, a prije Splitskog festivala, u doba dok sam bila dijete, prale prozore ogromne kuće, sve od redom su pjevušile: “Malo šoldi, puno vire u to jubavi bez mire i vagun dobre voje”. Tako sam još zarana počela u srcu Varaždina odrastati uz pjesme Olivera Dragojevića. Meni pak je najmilija Oliverova pjesma dok sam bila mala varaždinska curica bila ova: ” U te san se zajubija nemoj mi zamirit… i Karoca gre”. Nije bilo u to vrijeme socijalizma niti jednog Splitskog festivala da ga sve muško i žensko u mojoj “uvrnutoj familiji koja je imala puno para, a pjevala ća je život vengo fantažija” nije gotovo pobožno posjedala na fotelje i trosjede i uz otvoren prozor za vrijeme ljetnih noći pažljivo slušala i gledala svaki Splitski festival. Čekajući s velikim nestrpljenjem nastup Tereze Kesovije, a najviše od sviju – onega malega – Olivera Dragojevića.

Moji roditelji dok su bili mladi i na pečalbi u Njemačkoj iz privatno-obiteljskih, a ne političkih ili gospodarskih razloga negdje sredinom 60-tih godina 20. stoljeća došli su u noćni klub slušati “jednog nježnog Dalmatinca”. Poslije mi je mama pričala kako je moj otac nesklon šlagerima i evergreenima jednako kao i cajkama, osim klasičnoj glazbi ili nekoj autohtonoj narodnoj, rekao za još tada nepoznatog Olivera Dragojevića:”Pogledaj ga. Nemaš ga što vidjeti, a pjeva kao slavuj!”. Tako je Oliver pratio moju familiju i mene do kraja svojega života. Ja sam ko dijete jedina u Varaždinu zbog ljubavi prema Malom i Velom mistu i Smoji, navijala za Hajduka. I već po tome bila “bijela vrana”. A moji se nikako nisu mogli naviknuti na tamburice. Draže su im bile melodije s Jadrana. Poslije me život nekom samo njemu čudnom i poznatom logikom doveo kao mladu novinarku u dopisništvu Slobodne Dalmacije u Zagrebu u kojoj sam provela šest svojih najslavnijih novinarskih godina. Gdje sam dosegla vrhunce novinarske karijere i stekla jednu od mnogih ljubavi u Splitu koju nosim i koju ću nositi u sebi do kraja života. U Slobodnoj Dalmaciji počela sam pisati u kulturi za današnjeg novinara Jutarnjeg lista Juricu Pavičića u vrijeme dok je urednik kulture bio današnji akademik i legenda Dalamcije novinar i pjesnik Jakša Fiamengo. Kojeg sam imala prilike i osobno upoznati. No, Splitske festivale i Olivera sam pratila u stopu. Pratila sam ga dok je nastupao u Parizu dok je svijet zamijenio za svoj Split.

Dok sam po stanu obavljala kućanske poslove pjevušila sam: “Sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te Magdalena, Magdalena. Jer ja sam stari morski vuk. Imala je malu rupicu na bradi. Skalinada, Skalinada. To je bilo ka u priči Roko nije jema ništa Cicibela još i manje”. Što da se kaže? Obilježio je Oliver cijeli moj mali život. Cijeli život jedne generacije koja se polako sprema na počinaka, na odlazak. Što će Split biti bez Olivera? I što bi Oliver bio bez Splita? Uostalom, zar nije započeo svoje uspinjanje skalinama sa pjesmom:” Ća će Rio De Jenerio, Akapulko il’ Madrid kad ja iman svoju valu, kad ja imam svoju malu tamo je moj cili svit”.

Što da ti kaže “jedno dijete ranjeno u duši” koje živi u meni i ljubi more ka da je ondje ugledalo svijet nego: “Poleti, galebe poleti. Raširi krila!” Moj, galebe.

P.S.

Na vijest o tvoj smrti moja se mama rasplakala i moja varaždinska prijateljica i moja je prijateljica iz Čučerja, pjesnikinja ostala u čudu zatečena. Otišao je jedan svijet. Za njime su se zatvorila vrata raja. I više ništa neće biti kao prije. A ti si se Oliver, iz života preselio u pjesmu i u stih. To si ustalom ionako cijeli život i bio! Preselio si se u vječnost gdje i pripadaš. Hvala ti “stari morski vuče”.

Gordana Igrec i portal Morski.hr

P.S. 2.

Ti si Oliver nama ispoklanjao cijeloga sebe. Sada ti se jedino mogu odužiti svojim skromnim darom. Jednom pjesmom koja čeka da se objavi u mojoj novoj zbirci “Gdje teku medi i mlijeko”. Nadam se da si već u toj zemlji. Na tom – oblaku.

PROČITAJTE JOŠ: HNK HAJDUK: “Oliveru je bio teži poraz ‘Ajduka nego slabije proć’ na festivalu”