Hrvatska danas ima samo 24 svjetioničara - Kako funkcionira Plovput u 21. stoljeću?

SPLIT - Cijeli život dolazim na splitsku Obalu Lazareta, gdje su se već kroz moja četiri desetljeća, kako se sjećam, izmijenili silni direktori, no jedna konstanta je ista; prekrasan pogled na Split, njegovu luku i akvatorij, te činjenicu da vas ispred ureda direktora ljubaznošću i osmjehom dočeka sok, kava i razgovor. Izmijenili su se, dakle, brojni ljudi, no mijenjaju se zakoni, ali i pravila ponašanja. Nekad kao dijete upravitelja svjetioničara, svjedočio sam onako službenijem, gotovo vojničkom ulasku u ured direktora s ocem. A i svjetioničari su bili sličniji vojnicima. Poslije, kao novinar, ništa manje službeno nije bilo najavljeno dogovaranje i razgovaranje. Ali sad… najprije u uredu nije sam direktor, već je uz sebe doveo mlađu ekipu kojima je dao povjerenje i zadatak da govore u ime svog sektora, a onda – nema kravate, nema protokola. Moja ideja dolaska u Split, bila je upoznavanje čitatelja s Plovputom, tvrtkom koja upravlja sigurnošću plovidbe na Jadranu, a koju, uvjeren sam, javnost ne poznaje dovoljno. I to potpuno nezasluženo!

Mate Perišić gotovo desetljeće i pol radi na rukovodećim funkcijama u Plovputu, a od toga je dvije trećine vremena direktor. Prije onog službenog, u neformalnom razgovoru stječem dojam o elanu i potencijalu mlade ekipe koja mi se predstavlja. Ljudi razvijaju vlastite projekte o kojima pojma nemaju mediji, a često o tome ne znaju ni u Zagrebu, gdje se donose centralne odluke o svemu, pa i moru. Mnoge stvari ne znaju čak ni nekoliko desetaka metara dalje lijevo ili desno, na splitskoj rivi ili splitskoj luci. Apsurdno, jer rade u zgradi koja je prepoznatljiv prikaz Splita s mora.

Plovput 21. stoljeća

U neformalnom razgovoru tako starta priču o Plovputu 21. stoljeća, državnoj firmi koja od države ne dobiva ni kune prihoda, a državi daje sve; odgovornost i obvezu prema čitavom jednom zakonu koji se upravo naziva „Zakon o Plovputu“, ali i onom daleko važnijem, sigurnosti života ljudi koji plove Jadranom.

Perišić uvodno pojašnjava da je tvrtku preuzeo 2008. g., u trenutku kad su, kako nam govori, "međuljudski odnosi bili strašno narušeni, a prihodi nikakvi". Svojim najboljim potezom smatra prelazak na euro, ali ne danas, u 2023. godini, već još tada kad je prihvatio kormilo firme, jer, tvrdi on: „dolar je toliko oscilirao, pa je to stvaralo konstantnu nestabilnost“.

- Euro je, za razliku od dolara rastao, a mi smo još bili pod kunom. S vremenom se to izniveliralo. Najveći problem je bila kadrovska križaljka. Bilo je viška ljudi u tvrtki, određeni broj ljudi otišao je prirodnim odljevom, neki uz poticajne otpremnine, a zaposlen je stručan kadar. U to vrijeme trebalo je zaposliti mlade ljude, bilo je prisutan broj i nesposobnog kadra,  a nastupila je i svojevrsna biološka smjena generacija, što je išlo tome u prilog. Tvrtka je tada pomlađena do grla – bez dlake na jeziku priču započinje sadašnji direktor.

-Tada je puno ljudi bilo tu, a nije znalo šta će radit. Mi smo to rješavali stručnom spremom i sistematizacijom posla. Kad biramo nekoga, svi smo za stolom. Nema situacije u kojoj ja biram nekoga. U izboru sudjeluju i ovi ljudi tu – spominje Perišić, okrećući pogled na šefove pojedinih sektora, pa dodaje:

- Oni vode tvrtku i ostat će u njoj nakon mene. Ja samo moderiram stvari u ovom prijelaznom razdoblju – kaže Perišić.

„Plovput  se financira isključivo vlastitim sredstvima“

Plovput se financira isključivo vlastitim sredstvima, a ne iz proračuna RH, kao što mnogi možda misle, pojašnjavaju nam u ovoj kompaniji.

- Proračun resornog ministarstva opterećen je drugim potrebama iz resora nadležnosti, tako da je nerealno očekivati da će netko kazati „je li vama nešto treba?“ Ustvari, država nam je proteklih godina uzela prihode od brodica i preusmjerila ih na kapetaniju i tu smo zakinuti do 15 milijuna kuna ili 2 milijuna eura godišnje, ali se ne damo. Nadoknadili smo čak i to uz onu paklenu koronu - priča Perišić.

Da pojasnimo, Plovput zarađuje od svjetlarina, prihoda od brodova koji prolaze kroz hrvatske teritorijalne vode?

- Tako je, naime svaki brod koji pristupi i uplovi u luku, agentu plaća naknadu za uporabu objekata sigurnosti plovidbe, koja je utvrđena pravilnicima i u skladu s međunarodnim standardima. Prihod posljednjih godina raste, a s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu i kod nas, najveći prihod sada nam nose naftni i LNG tankeri, zatim slijede brodovi za rasuti teret, brodovi na kružnom putovanju, kruzeri, teretni brodovi, brodovi za prijevoz općeg tereta te kontejneraši - kazuje Perišić, dok za kruzere spominje da donose tek jedanaest posto zarade, ali i nešto puno gore.

- Oni samo zanečiste more balastnim i fekalnim vodama, a tih 11 posto u prihodu, iako je značajno, nije nešto, što bi se moglo mjeriti s ovim negativnim efektima – pojašnjava.

Kupovali plutače, dok nisu shvatili da ih mogu sami proizvoditi

Osim ovog, Plovput posljednjih godina na tržište donosi inovacije. Prije dvije godine započeli su s projektiranjem i proizvodnjom vlastite plutače, koja je certificirana čak i od najmeritornijeg međunarodnog tijela - IALA.

- Hrvatska duž obale ima oko 170 plutača koje svake godine moramo obnavljati, do sada smo preko javnog natječaja kupovali plutače proizvedene u Francuskoj i Italiji, a prije dvije godine rodila se ideja o projektiranju i proizvodnji prototipa domaće plutače „Plovput“ - kaže Ivan Karin, direktor sektora sigurnosti plovidbe.

Plovput danas broji 258 zaposlenih. Zanimljivo je spomenuti da je 80-ih godina prošlog stoljeća, dakle, prije automatizacije dalekih pomorskih svjetala samo svjetioničara bilo gotovo toliko.

Prije samo tri desetljeća bilo ih je više od dvije stotine. Koliko je danas zaposleno baš svjetioničara?

- Trenutno imamo zaposlenih 24 svjetioničara. Sada imamo manje zaposlenih nego 2018., jer smo tada imali njih 277. U posljednje vrijeme zaposlili smo i dva nova svjetioničara. Sa svjetionicima postoji jedan drugi problem, a vučemo ga dugo, jer se tiče imovinsko-pravnih odnosa. Njihov imovinsko-pravni status uopće nije razriješen – otkriva nam pozadinu misterije u kojoj se godinama i mi sami pitamo „zašto se hrvatske lanterne ne obnove i prenamijene u skladu s uvjetima današnjeg vremena?“

- Trenutno je u izradi Zakon o Plovputu, koji će u saborsku proceduru ići nakon Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama. Tu bi se predvidio način upravljanja svjetionicima. Cilj je da svjetionici, barem oni bliže obali budu komercijalno iskorištavani. Ovi vanjski svjetionici koji nisu komercijalno zanimljivi, jer su daleko, na njima će uvijek biti svjetioničarska posada. Normalno da je danas njihov broj manji i da su oni tu za održavanje zgrada i svjetionika i pomorskih svjetala u okolici, za koje su nadležni, ali nije to ona ista funkcija koja je bila prije nekog vremena. Nama su oni danas važni da sačuvaju objekte od propadanja - kaže Ivana Ivić, direktorica pravno kadrovskog sektora.

Izlazeći iz zgrade Plovputa, sjetim se trenutaka kad su svjetioničari značili Jadranu jednako kao i njihova svjetla. Vrijeme ih danas možda gazi, ali potreba za održavanjem zgrada koje su ujedno i nacionalni spomenici kulture je nikad izazovnija. Moj je dojam da svaki svjetionik mora gotovo uvijek imati čovjeka koji će se o njemu brinuti, a ova tvrtka treba nastaviti putem svoje autentičnosti i samoodrživosti.

No, hoće li u tome uspjeti? Slijedi nastavak priče…

Jurica Gašpar