Kostelić o pripremama za Atlantik: “Gumenjakom sam išao od Opatije do Grčke i Malte i projedrio samostalno 500 Nm”

Osvajač je četiri olimpijske medalje i kristalnog globusa, 26 pobjeda u Svjetskom Kupu, na postolje se penjao čak 60 puta. Jedan je od rijetkih skijaša koji je osvajao bodove u svim disciplinama. Nisu ga pokolebale ni brojne ozljede, a niti sportsko umirovljenje od aktivnog natjecateljskog skijanja. Ne da nije stao, nego je krenuo osvajati nove, do sad neosvojene discipline. S alpskog snijega, spustio se na Jadran, s Jadrana preplovio Atlantik, jedrenje je njegov novi izazov…

Ivicu Kostelića teško je uhvatiti, jer kad nije na planinama, onda je doslovno na moru i upravo između zimskih obaveza u Hrvatskoj skijaškoj reprezentaciji i jedriličarskog pothvata na Atlantiku, našao je nešto vremena da bi bio gost u emisiji Morski TV.

– U skijaškoj reprezentaciji involviran sam kao savjetnik natjecateljima koji skijaju Svjetski kup. Ove sezone sam veći dio zime proveo sa Zrinkom Ljutić. To je tempo utrka u Svjetskom kupu kroz siječanj i veljaču. Bili smo u Kini na Olimpijskim igrama, a u ožujku smo više bili kod kuće. Zrinka je imala jedno putovanje u Kanadu na Svjetsko juniorsko prvenstvo i ovog tjedna završava hrvatsko Nacionalno prvenstvo, čime tradicionalno završava natjecateljska sezona među skijašima – kaže uvodno Ivica kojem, unatoč tolikim obavezama i velikoj kilometraži koju prijeđe preko godine, ovakav tempo nije naporan.

Trideset godina od prvog intoniranja hrvatske himne, za koju je zaslužan Ivica Kostelić

Ove godine navršila se i okrugla 30. obljetnica prve pobjede na međunarodnoj utrci, a krajem 2021. godine bila je okrugla 20. obljetnica prve pobjede u Svjetskom kupu. Navršilo se ove godine i 30 godina od prvog intoniranja hrvatske himne, za koju je upravo zaslužan Ivica Kostelić.

– Za mene je to svakako ogromna čast, jer neposredno prije našeg odlaska na tu utrku u Slovačku, Hrvatska je primljena u Međunarodnu skijašku federaciju. Bili smo neizmjerno ponosni, a zima 1991./’92. bilo je za Hrvatsku neopisivo teško vrijeme. I da smo mogli gledati hrvatsku zastavu kako se podiže i slušati hrvatsku himnu, za nas je to bio san snova. Mislim da su mnogi, koji su tamo bili kao pratitelji reprezentacije i roditelji npr. bili puno više od nas djece svjesniji da je to povijesni trenutak.

Prva veza s morem: “Još kao bebu prelio me val”

Vjerujem da o tebi i tvom skijanju javnost već poprilično zna, ali ono što malo znamo je ovaj morski dio, što se nekako odvija jako brzo. Od kud je krenula ta ljubav prema moru i zašto jedrenje?

– Drago mi je da sam konačno došao u neku emisiju, gdje ja mogu o tome malo šire pričati. To pitanje mi se često postavlja, i to nije odjednom. Ima jedna anegdota kad je to zapravo počelo. Imao sam šest mjeseci kad sam prvi put došao na more, na Mljet s mamom i tatom. Tata je imao mali gumenjak duljine 3,90 m, ali u to doba nije bilo puno ljudi koji su imali gumenjake, to je bila 1980. godina i bila je penta Johnson od 25 KS. Naša uvala Omani u kojoj mi živimo u ljetnim mjesecima udaljena je oko 2 Nm od Sobre koja je već luka gdje danas pristaje i trajekt. Na tom putu smo išli kontra maestrala i preko nas se u jednom trenutku prelio val. Poslije su mi roditelji rekli da nikad neće zaboraviti taj moj upitni pogled. Nisam plakao, već sam samo strašno razrogačio oči i kao da ih pitam “pa što se ovo događa?”. Kako nas je val prelio, bili smo potpuno mokri. I to je bio prvi put da sam bio poškropljen s morem. Moja najranija sjećanja iz djetinjstva su vezana uz more – mi smo provodili vrijeme na Mljetu od zadnjeg dana škole do prvog dana škole.

Tri godine si ozbiljno trenirao, sjećam se da si jednom kazao kako ti je jedrenje oko Jabuke bilo najteže. Što je to bilo teško na Jadranu i kako ti je bilo pripremati se za Atlantik?

– Jedrenje je mene uvijek interesiralo. No jedrenje je sport koji zahtjeva jako puno vremena kojeg ja jednostavno nisam imao dok sam skijao. I naravno, sa žaljenjem bi uvijek prekidao taj ljetni odmor, dok je to takozvano ljetovanje kod nas trajalo tek tri tjedna, jer smo samo toliko imali slobodno. Mi bi ostajali doduše na Mljetu, ali bi imali trening-program i tu nije bilo slobodnog vremena da ti sad odeš jedriti kad god želiš. Otišao sam 2005. godine u školu jedrenja kod Oreba u Korčuli i to su bili moji prvi pravi dodiri s jedrenjem, iako sam o jedrenju i jedrenjacima pročitao tone knjiga, jer je to oduvijek bila moja omiljena tema. Svoju prvu malu jedrilicu kupio sam 2010. godine, to je bio Seascape 18, te su tako krenuli moji prvi koraci.

Kako me to zanimalo, i kako se moja skijaška karijera bližila kraju, želio sam probati jedriti. Na moru sam inače proveo dosta vremena u gumenjaku, jer sam u ta tri tjedna, kad bi imao slobodno, od 2003. godine, pa sve do 2014./’15. svaje sezone plovio od Rijeke do Mljeta i usput sam ronio ili sam lovio ribu. Jako puno sam vremena provodio u gumenjaku, s kojim sam napravio i dva velika putovanja – iz Opatije do Malte i natrag i iz Opatije oko Peloponeza i natrag – kaže Ivica.

“Oduvijek sam imao respekt prema moru, jer more je najveća sila na svijetu”

Zanimljiv, ali i opasan put?

– Da, opasno je ako ste luđak. Uglavnom ne bi trebalo biti opasno, barem ne u ljetnim mjesecima. Uvijek sam jako volio biti blizu mora. Imam ogromnu strast prema ronjenju i podvodnom ribolovu. Moja glava je tijekom odmora uvijek bila više ispod, nego iznad mora. Volim biti blizu mora, volim osjetiti more i uvijek sam imao ogroman respekt prema moru, jer more je najveća sila na svijetu. Ono što je mene uvijek najviše zanimalo je kako se čovjek može snalaziti u toj ogromnoj sili?

I tako sam došao do off shorea 2016. godine, makar sam to pratio i prije. Najviše me fasciniralo kako čovjek na brodu sâm može prkositi elementima i plesati na rubu. Tražio sam najbolji način da počnem s tim. Imao sam čast ploviti sa Šimom Stipaničevim dok sam išao u Grčku, on je bio sa mnom na gumenjaku. Raspravljali smo tad o njegovom Mini Transatu i moram priznati da mi taj mini nije bio toliko zanimljiv, s obzirom na neka ograničenja u toj klasi, iako je to apsolutno spartanska klasa, možda i najteža s fizičkog dijela i skučenosti, jer je to ipak jako mali brod. Uvijek sam gledao malo veće brodove. Prva velika klasa je Class 40 i odlučio sam kupiti ga i vidjeti je li to za mene ili nije – prepričava Ivica.

“U tih prvih 500 Nm koje sam sâm projedrio u Jadranu, napravio sam sve greške koje su se mogle napraviti”

– Doveo sam svoj prvi Class 40 iz Cięcine u Italiji, gdje sam ga kupio i doveo ga oko talijanske čizme u Jadran. Kad sam došao u Jadran, a tada sam plovio s posadom, išao sam vidjeti je li to za mene ili nije. Rekao sam sebi: “Ok, idem sad ploviti 500 Nm sam”. Moje jedriličarsko znanje u to doba bilo je u najmanju ruku ograničeno. No kad su mnogi rekli iz svog iskustva, kad imaš problem, moraš se suočiti s tim. Nisam imao puno vremena, jer sam s natjecateljskim skijanjem prestao s 36-37 godina starosti, što više nisu najbolje godine. Nisam iza sebe imao olimpijske klase u jedrenju, niti sam uopće puno jedrio na regatama. No znao sam što želim postići i saznati je li to uopće za mene. I u tih prvih 500 Nm koje sam projedrio u Jadranu, napravio sam sve greške koje su se mogle napraviti, ali svaka ta greška me potaknula da je riješim. Znači, očajan sam bio, lupao sam se glavom o jarbol, ali svaka ta greška mi je govorila: “ja želim to svladati”.

Koje greške su te najviše ljutile?

– Najviše me ljutila promjena jedara. Posebno ako krivo spojiš škote, podigače ili muru i onda kad si na pola dizanja, ili ne daj Bože već si dignuo jedro, shvatiš da tu nešto nije u redu i onda počinje to otpetljavanje. Bilo je noći koje sam proveo upravo u raspetljavanju tih grešaka. Tu počinješ učiti o spavanju i bivanju na brodu na toj energetskoj razini, što na Jadranu apsolutno nije lako. Jadran je, iako malo more s lokalnim uvjetima nepredvidiv i non-stop se nešto događa. Tu 5-6 puta imaš promjene uvjeta, ali je to izvrsna škola.

– Na Jadranu sam sebi zadao cilj kojeg sam htio napraviti, a to je – ako bi mogao u jednoj sezoni odjedriti 10.000 Nm i to sam uspio u sezoni 2018. Čak sam bilježio, 11 puta sam obišao Palagružu na tim treninzima. Imao sam različite načine treniranja. Nekad sam trenirao da se vrtim po dnevnom vjetru; po buri sam išao sjeverno, po maestralu sam se spuštao ili sam imao fiksne točke koje sam planirao obići. To su bili stvarno teški treninzi.

Osim Stipaničeva, s kim si radio?

– Prvi pravi jedriličari s kojima sam na mojem brodu došao u kontakt su Darko Prizmić, Ivan Kljaković Gašpić, Toni Bulaja, Emil Tomašević i Damir Čargo, dakle i ta splitska ekipa. S off shore jedrenjem u Hrvatskoj se bavi jako malo ljudi, ako se to uvjetno tako može reći. Čovjek sam koji jako voli učiti i apsolutno mi ne smeta priznati da ako o nečemu nemam pojma, to ću i naučiti od nekog drugog. Jako sam puno stvari naučio kad sam sve više počeo jedriti regate. Dobro je bilo što sam jednu cijelu sezonu uzeo bez regata i tu cijelu sezonu sam samo trenirao. Kad sam se osjećao da sam spreman i na prvoj regati na kojoj sam nastupio s Bambijem, pobijedili smo tu regatu. To je Cinquecento, najveća off shore regata u Jadranu. Bio sam spreman za takvo nešto i sad je tek počeo taj ogromni dio učenja od drugih, jer sam sve do tad na neki način bio samouk. Još uvijek učim i volim učiti, pa zato volim uzeti jedriličara na svoj brod, jer apsolutno još nisam sreo nikog, od koga nisam mogao nešto naučiti.

Poštivati more sastavni je dio jedriličarskog života, a ti si s kolegom Callisteom Antoineom na jedrilici Croatia Full of Life ušao među 10 najboljih od 59 brodova?

– To je stvarno bilo iznenađenje prošle sezone, najviše zato jer je moje iskustvo na Atlantiku nikakvo u odnosu na konkurenciju. Imao sam sreće da sam Callisteom, jer on jako dobro razumije taj akvatorij. Ono zbog čega je to najviše iznenađenje je to jer mi imamo jako stari brod u odnosu na druge i mi smo, što se tiče naših performansi, ipak autsajderi. Na kraju sezone, kad smo završili deseti, a pogotovo kad smo na pola Transata bili čak i treći u jednom trenutku, to su bila iznenađenja i za nas i za našu konkurenciju. To je bila velika nagrada za nas koji smo prethodno dosta trenirali i ovo shvatili dosta ozbiljno, a i obojica smo dosta natjecateljski nastrojeni i guramo brod koliko god možemo u zadanim uvjetima.

Skup sport kojeg u Hrvatskoj još uvijek ne prepoznaju dovoljno ni sponzori, ni mediji

Off shore jedrenje je skup sport. Istina da spadaš u vrhunske sportaše, ali nije tajna da skijaši ne zarađuju poput recimo nogometaša. Pretpostavljam da su organizacija i novac pola puta do uspjeha. Kako se snalaziš?

– A hrvatsko snalaženje koje zovem gerila jedrenje. Mi u usporedbi s konkurencijom imamo 5-6 puta manji budžet i da moramo spajati kraj s krajem. Moji francuski kolege su se stvarno osobno angažirali, ali teško je i kako ćeš ti naći ljude na brodu koji će biti bez plaće i ičega. To su jedriličarski jakobinci; i Calliste Antonie i Hugo Feydit uvjereni su profesionalci. Njima je bitno samo da mogu jedriti i biti na oceanu. Francuzi su takvi.

Hrvatska je bila zemlja na koju se nitko ne bi kladio u skijanju, pa evo što ste napravili. Jednako je tako danas i s off shore jedrenjem, o kojem i mediji ne znaju puno.

– Slažem se. Off shore u Hrvatskoj tek uvjetno postoji, zapravo ne postoji. Jedan od razloga je to što je to užasno skup sport. Jedan je jedriličarski dio, a zapravo ogromno bojno polje su sponzori i tu bitka nikada ne prestaje. Moj brod je 2013. godište, dakle ima već skoro 10 godina. Novi brodovi klase 40 koštaju između 700 i 800 tisuća eura. To u Francuskoj apsolutno pokrivaju sve sponzori, jer to je njihova platforma za marketing. Kod nas niti postoji ta kultura, a niti je zakon prilagođen tome da bi velike korporacije sponzorirale ovakve projekte. Kad uspoređujete to sa skijanjem, sigurno da postoje paralele, ali ovdje je to daleko teže napraviti bez materijala. Ovaj brod je bio pobjednik 2013. i 2016. godine, a danas više nije konkurentan, jer se dizajni razvijaju i što god učinili i da ste najbolji na svijetu, više ne možete pobijediti s ovim brodom. Skijanje je slično, ali skije ipak ne koštaju 700 ili 800 tisuća eura. Prednost skijanja je u tome što vi baratate sa svojim tijelom i vaše tijelo je alat, a ovdje imate materijal koji je vaš alat. Udio materijala u off shore jedrenju je neusporediv sa skijanjem.

“Cilj mi je solo navigacija preko Atlantika”

Uhvatili smo te baš u trenutku kad se pripremaš ponovno na odlazak u Martinique. Umjesto transporta brodom, što je skupo, vi ćete jedriti nazad u Europu?

– Iskreno, najradije bi ga prebacio s cargom, ali nemamo novca za to. To košta između 18 i 20 tisuća eura.

Imaš i poseban hrvatski dres s kojim slaviš pobjede?

– Da, oblačim ga isključivo na ulasku u cilj. Na Transatu smo imali i bolji rezultat od očekivanja, a ipak smo tad ambasadori domovine i jedrilica se zove Croatia Full of Life, hvala Bogu da je Turistička zajednica prepoznala sebe u tom projektu. To mi je velika čast, a kockice su prepoznate u cijelom svijetu. Broj 64 je moj pobjednički broj iz Aspena, na prvoj pobjedi u Svjetskom kupu.

Najavio si i da ćeš u jednoj od etapa ploviti sam. Kako će to izgledati?

– Da, solo jedrenje je najteži oblik jedrenja koji postoji i to je ono zbog čega sam ja zapravo tu i što me privuklo; ako već idem tu, onda mi daj barem ono što je najteže. Ova navigacija od Azora do Normandije, tih nekih 1.400 Nm, ta navigacija će biti obavezna kvalifikacija za solo transat u studenom, što će za mene biti prva solo transat navigacija i moram priznati da sam malo uzbuđen zbog toga.

Što je teže; jedriti ili skijati? Stigne li što svirati i zapravo ima li ti uopće slobodnog vremena i idu li djeca tatinim stopama? Odgovore na još nekoliko osobnih pitanja, saznajte u emisiji Morski TV, koju možete pogledati na našem Youtube kanalu i pretplatite se!

Morski TV