MLJET Netaknuti zeleni otok i najstariji morski park na Mediteranu

Nacionalni park Mljet je najstariji morski park u cijelom Mediteranu.  Zauzima sjeverozapadnu trećinu otoka, koja se danas proteže na 5375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje nacionalnim parkom proglašeno u studenom 1960., a morski dio pridodan je 1997. godine. Status nacionalnog parka područje je dobilo zbog svoje izuzetne kulturno-povijesne baštine koja seže od vremena ilirskih plemena, rimskog carstva i Dubrovačke republike, no za to proglašenje ipak su ponajviše zaslužna njegova “slana” jezera, bujni biljni svijet i jedinstveni panoramski izgled razvedenih obala, klifova, hridina i brojnih otočića, te bogato, uvijek zeleno raslinje okolnih brda što se strmo izdižu iznad morske površine zaklanjajući brojna kraška polja i drevna naselja u kamenu.

Otok je uvelike uspio sačuvati svoju prirodnu izvornost i autentičnost zahvaljujući zemljopisnom položaju i činjenici da je udaljen od kopna. More, jaki valovi, morske struje i vjetrovi oblikovali su današnju strukturu mljetskih obala koje obiluju uvalama, spiljama, garmama i stijenama. Otok je nastao uzdizanjem iz mora, pa tvori samo dio kopna od kojega je odvojen.  Pruža se smjerom sjeverozapad – jugoistok, paralelno uz istočnu polovicu poluotoka Pelješca od kojega ga odvaja Mljetski kanal širine 8 km.

Vanjska obala, otvorena južnom moru, strma je i puna urušenih pećina, dok je dio okrenut kopnu i buri niži i znatno pristupačniji.

nalazimo i brojne endemične dalmatinske biljke, na čelu s izvanserijskom ljepoticom – zakonom zaštićenom dubrovačkom zečinom. U pitomom mediteranskom kraškom krajoliku ispresjecanom gustom mrežom slikovitih šetnica «pritajile» su se i dvije iznimno zanimljive prirodoslovne osobitosti.

Jedna su tipična kraška podzemna staništa – polušpilje, špilje i jame, a druga specifične četiri mljetske «slatine» ili «blatine», na našim otocima  rijetke pojave povremenih boćatih jezera s dnom u razini mora u kojima voda ponire, odnosno komunicira s morem.

Fascinantan je i sustava slanih jezera, jedinstveni geološki i oceanografski fenomen u kršu, značajan ne samo u našim već i u svjetskim razmjerima. Veliko jezero površine 145 hektara, te dubine do 46 metara i Malo jezero površine 24 hektara i dubine do 29 metara, svojom ljepotom ali i svojim brojnim još neotkrivenim tajnama privlače već desetljećima prirodoslovce, ali i druge znatiželjnike, poglavito turiste sklone nedirnutoj prirodi.

S pučinske strane mora, naime, jedva uočljivim tjesnacom (kanal Soline) more se uvlači u tijelo otoka stvarajući prvo Veliko, a zatim preko još užeg kanala i Malo jezero. Iako ih, dakle, tvori morska voda, pejzažno se doživljavaju kao jezera pa ih je stanovništvo tako i nazvalo.

Sred Velikog jezera nalazi se još jedna prirodoslovna, kulturno-povijesna i turistička poslastica – slikoviti Otočić Svete Marije s crkvom i benediktinskim samostanom koji datiraju iz 12. stoljeća. Otočić je zbog svog izuzetnog estetskog ugođaja i snažne duhovno-kulturne dimenzije svojevrsni simbol otoka i Nacionalnog parka Mljet.narodu je i danas poznatiji pod imenom Melita koje mu je nadjenuto po istoimenom hotelu i restoranu koji je donedavno bio smješten u starome samostanskome zdanju.

Zanimljivih atrakcija ima i van granica nacionalnog parka – u središnjem južnom dijelu mljetske obale nalazi se geomorfološki fenomen Jama (Odisejeva špilja) – krška šupljina čiji se strop odlomio pa uistinu izgleda kao jama ili široki bunar. U njezinom je dnu more jer je Jama prirodnim tunelom povezana s pučinom. Uz rub tunela privezano je nekoliko ribarskih čamaca čiji su vlasnici stanovnici obližnja Babina polja, najvećeg naselja na Mljetu. Zbog niskog svoda njima se može isploviti na more samo za mirna vremena, a isto vrijedi i za turističko razgledavanje Jame s morske strane. Zanimljivo mnogima, jer navodno je baš tu Odisej, nakon brodoloma na stijenama otoka Ogigije, sedam godina s tugom i nostalgijom za domom i Penelopom gledao u pučinu, a prelijepa nimfa Kalipso, kći boga Posejdona, još tužnije zaljubljeno gledala u njega.

Otok Mljet odlikuje se i lijepo razvijenim, bogatim samoniklim, autohtonim šumskim pokrovom što je donedavna prekrivao velike površine obala Mediterana, a danas se rijetko gdje održao u svom izvornom obliku. Bujna vegetacija otoka, poglavito one njegove trećine proglašene nacionalnim parkom, pribavila je Mljetu tako već u antičko doba atribut «zelenog otoka». Za to da tu i danas raste čak pet različitih tipova šuma vjerojatno su ipak najzaslužniji benediktinski redovnici koji su kao višestoljetni feudalni gospodari Mljeta jako brinuli o njemu, a sve do potkraj 18. stoljeća i strogo zabranjivali bilo kakvo naseljavanje njegova zapadna dijela, baš onog koji je danas veći dio nacionalnog parka.

Ostaci mediteranske prašume, izvorne šume hrasta crnike ili česvine, danas su ipak prisutni samo fragmentarno, a najbolje su očuvani kao niska šuma panjača u predjelu Velika dolina. U drugim područjima ta je šuma djelomično nadomještena makijom, divljim maslinama, rogačima, pinijama, kamenjarima, te prostranim šumama brzorastućeg samoniklog alepskog bora koji je s vremenom preuzeo primat nad biljnim vrstama drugačijeg senzibiliteta. Uz šume, biološki su osobito značajna i neka druga staništa: priobalne pješčane dine, strme i visoke obalne stijene kao i one u unutrašnjosti otoka, te bilje obalnih grebena.

Slavni francuski oceanograf Jacques Cousteau je roneći prije četrdesetak godina podmorjem oko otoka izjavio da je tamošnja voda jedna od najčišćih na svijetu.

Posjet Nacionalnom parku “Mljet” moguć je brodskom linijom iz Dubrovnika te brojnim turističkim brodovima s Korčule, Hvara i Splita, koji uglavnom pristaju u lukama Polače i Sobra. Naselja Polače i Pomena povezuju s jezerima pješačke staze. Ugodnom boravku pogoduje kupanje, sunčanje te šetnja stazama oko jezera i do vrhova Montokuc, za lijepa vremena, pruža se prekrasan pogled na cijeli nacionalni park, a također i na Pelješac i morsku pučinu sve do Korčule.

D.G.

PROČITAJTE JOŠ:

Rendžeri na Mljetu redovito obilaze i čiste uvale