MORSKI SPECIJAL Uloga Jadrolinije u Domovinskom ratu

Plovidba Jadranskim morem uz obalu Hrvatske bila je u vrijeme Domovinskog rata kušnja ljudske hrabrosti. Nije to bilo vrijeme slično stanju rata što se uči u školama ili koji su se prije događali. Rat nikad nije objavljen, ali su se događale stvari koje su karakteristične za rat. Izvršena je agresija na Hrvatsku, a ona je pokušavala izbjeći oružani sukob. I dok su političari pokušavali riješiti nastali problem za stolom, na terenu su stvari izmicale kontroli.

Svi su očekivali od Jadrolinije da preuzme zadatak održavanja pomorskog prometa na Jadranu. U trenutku kada je prekinuta cestovna veza sjeverne i južne Dalmacije, Jadrolinija je postala most, ne između dvije obale nego most na jednoj obali.

Općenito je teško iz pomorca izvući riječi i priče o onome što smo prošli. Svi slegnu ramenima i pokremo se onom starom – ploviti se mora. Tako su mnogi važni podaci otišli u zaborav, ali postoje datumi kojima nikako ne smijemo dozvoliti da odu u zaborav.

Šturi su podaci o sudjelovanju posade trajekta “Pelješčanka” u operaciji Hrvatske vojske, u akciji “Male bare”, koja je započela 14.09.1991. godine.

S obzirom da je hrvatski narod bio goloruk u odnosu na tada treću silu po vojnoj snazi, JNA, najprije je trebalo oduzeti oružje kako bi se Hrvatska mogla braniti.

Tako je iz vojnog magazina u Pločama oduzeta velika količina naoružanja, streljiva i drugog materijala, neophodnog za postrojbe HV. Zapovjednik trajekta Slobodan Mićunović dobio je zadatak da sa stotinu pripadnika HV izvrši desant na skladište umjesto da isplove u redovnoj liniji za Trpanj.

Posada je podržala zapovjednika kad im je priopćio dobiveni zadatak. Razrađena je taktika.

Kako se vojnici JNA nisu odazvali pozivu na predaju pod okriljem mraka ( bez pomorskih svjetala ) uspjelo se pristati uz obalu. Tada je počelo pucanje sa svih strana. Vojnici iz rovova ispred vojarne, minolovci iz luke, topovnjače iz Neretljanskog kanala. Noć puna straha i hrabrosti, ali zadatak je izvršen.

Sutradan je posada samoinicijativno skinula jugoslavensku zastavu sa jarbola i istakla hrvatski barjak pod kojim i danas ponosno plovi.

PRVA  pomorska blokada Jadrana započela je 17. rujna 1991.

Mimo nje trajekt «Pelješćanka» je devet dana prevozio eksplozivna sredstva i obavljao druge poslove za potrebe HV. U svoju redovnu liniju uključili su se tek 23. rujna, nakon blokade.

Ali taj dan bio je koban za pomorca, člana posade trajekta «Pelješćanka», konobara MATU TOMAŠA.

Njemu nije priznat status hrvatskog branitelja, jer administracija kaže da nije bio na prvoj crti bojišnice i da nije poginuo od granate nego da mu je od stresa otkazalo srce. Činjenica je da je i te noći u luci Ploče bilo zamračenje, da je on bio u grupi članova posade koja po zadatku bila u agenciji Jadrolinije i sa su se vraćali na brod, kao i to da je zapeo za konop i pao u more. Tog trena je njegovo hrabro srce prestalo otkucavati vrijeme. Nama nije važno što administracija kaže. Za nas je otišao jedan hrabar čovjek kojeg ćemo se uvijek rado i sa pijetetom sjećati.

Ne, nije nad Brijestom kišilo. Nad Dubrovnikom su padale granate.

Da, tako je započelo jutro 30. rujna 1991. godine. Točno u 6 sati ujutro 1.10.1991. Srbi iz istočene Hercegovine i teritorijalna obrana Crne Gore potpomognuti jakim snagama JNA započeli su opći napad na Dubrovnik. S kopna, mora i zraka. U tri mjeseca blokade Grada poginulo je 300 hrvatskih branitelja, 33.000 stanovnika napustilo je svoje domove a čak 336 osoba prošlo je torture logora u Bileći i Morinju.

U to vrijeme svu svoju okrutnost vojno – mornarička komanda JRM pokazala je na moru. Od iživljavanja nad posadom i putnicima legendarne m/t «Slavije I» preko m/b «Perasta» do m/b «Postira». Svaki brod posebna je priča ali ono što je prošla posada m/b «Perast» ne smijemo i ne možemo zaboraviti.

30.09.1991. brod «Perast» obavio je posljednje putovanje iz Dubrovnika za Ploče. Vraćajući se 1.10.1991. u dubrovačku luku morao je skrenuti za Slano jer je već bila na snazi odluka o blokadi luke Gruž. Oko 14 sati odlučeno je da napusti Slano i potraži sigurnu luku. Ali mu je tijekom plovidbe agresorska mornarica naredila vraćanje u Slano. Za vrijeme prvih napada na luku i brod posada se sklonila u obližnju šumu. Za to vrijeme brod je neprijatelju služio za iživljavanje. Bili bi ga odvezali i pustili da pluta prema izlazu iz luke a onda gađali.

Posadi je uspjelo još jednom doći do broda. Bilo je to 4.10.1991. kad su se dogovorili da napuste brod jer ga nije bilo moguće izvući iz tog područja. Tada nisu ni znali da se svi nikad više neće ponovno sresti.

Dio posade, je uz ostalo stanovništvo grada, krenuo pješice prema Dubrovniku a dio, njih trojica, namjeravali su preko Pelješca stići do Mljeta svojim obiteljima kamo, nažalost nikad nisu stigli.

Izgubio im se je trag. Svi napori da ih se pronađe bili su uzaludni. Govorilo se da su u Bileći i u Morinju. Govorilo se i tražilo ih se među živima sve do 28.04. 1992. godine kad je francuska ekipa Crveng križa Jadroliniji uputila telegram u kojem je stajalo da su našli tri tijela koja bi mogla biti njihova. Trebalo je otići na Mljet i obiteljima objaviti nalaz, a trebalo je proći još tri mjeseca da se obiteljima omogući da ih identificira i dostojanstveno pokopa.

Sva trojica su poginula od navođene rakete. Ono malo stanovnika koji su znali gdje su se skrivali sklonili su njihova tijela u kapelicu. U šumarku na istočnoj strani mjesta Slano, malo iznad mora gore tri svijeće i podsjećaju na 5.10.1991. i na

PERA SRŠENA – upravitelja stroja, ANTUNA MATIĆA – motoristu i NIKA NODILA – kormilara.

U to isto vrijeme bjesnilo je nad Zadrom i njegovom okolicom. U grad je dolazilo sve više izbjeglica iz zaleđa, a cesta spasa prema Pagu bila je zakrčena vozilima. Meta avijacije bio je Paški most. Kako je zbog toga cesta bila često u prekidu otvorena je nova linija Fortica – Miletići. Samo čudo je spašavalo brodove i posade.

Za vrijeme II pomorske blokade, od 3. do 13. listopada 1991.

brodovi koji su se zatekli u Zadru bili su vezani. Posada je bila na brodovima uvijek spremna za isplovljenje, ali kako brod nije dobro mjesto za sklonište za vrijeme napada odlazili su u skloništa. Priskačući u pomoć unesrećenom sugrađaninu od granate je 4.10.1991. poginuo VINKO ALIBAŠIĆ  zapovjednik m/b «Lara»

Da brod nije sigurno mjesto potvrđuje i posada m/t «Jazine» koja se tijekom II pomorske blokade zatekla u luci Preko. Tijekom opće opasnosti i zamračenja iz zaleđa Zadra gađano je prema otocima. Tražeći sigurno mjesto za sklonište BOŽIDAR MILIĆ vođa stroja 6.10.1991. krenuo je kući. Na cesti ga je srušio vozač osobnog vozila a našli su ga tek ujutro kad je svanulo.

Među posadom sa m/b «Perasta» bio je i mornar DENIS ČIMIĆ. Vrativši se u Mokošicu priključio se dragovoljcima Domovinskog rata. 7.10.1991. položio je svoj mladi život u slobodu drevnog nikad pokorenog Dubrovnika.

TREĆA pomorska blokada Jadrana trajala je  od 8. studenog do 3. prosinca 1991. godine

Jadrolinija je morala obustaviti promet svih brodova. U trenutku uvođenja blokade brodovi “ Ilirija “ i “ Liburnija “zatekli se su u Crnoj Gori u luci Zelenika gdje su brodovi prisilno odlazili na kontrolu ali im je naknadno dozvoljeno isplovljenje za Korčulu. Tijekom blokade u raznim načinima napada pogođeni su mnogi brodovi Jadrolinije :

U rano jutro 15. studenog 1991. sa brodova agresorske JRM koji su u prostoru Splitskog i Bračkog kanala trenirali strogoću više dana napadnut je Dioklecianov grad. Nitko nije očekivao da će se odlučiti na napad tako da je život i pod općom opasnošću tekao relativno isto kao i bez nje. Ipak, agresor je napao grad i luku Split. Kad je objavljena opća opasnost ljudi su se sklonili u skloništa.

Tom prigodom poginuo je jedan građanin koji se zatekao nedaleko luke jer su agresoru meta bili bijeli brodovi Jadrolinije. Više granata ispaljeno je prema trajektnoj luci kao odmazda za položene mine ispred luke Lore, čime je bilo onemogućeno vojnoj sili JRM da izađe iz luke.

U provođenju te akcije koja se je dogodila 24.09.1991., bilo je planirano sudjelovanje trajekta  «Vladimir Nazor» ali je umjesto njega u akciji sudjelovao trajekt «Gradac».

U napadu agresora na trajektnu luku pogođeni su trajekti «Bartol Kašić» i «Vladimir Nazor».  Od granate koja je pogodila  m/t “Vladimir Nazor “ smrtno su stradali DINKO MARAS – upravitelja stroja i JURE KALPIĆ– motorista, dok su ANTE VIDOVIĆ i MATE DOMAĆIN bili ranjeni.

U zaleđu Zadra agresor je bio okrutan kao u najtežim horor filmovima. O tome sjedoći sjećanje na događaj koji se je zbio 18. studenog 1991. u mjestu Škabrnja.

U samo jednoj obitelji, obitelji Šegarić, masakrirano je devet muškaraca a među njima kuhar IVICA ŠEGARIĆ sa trajekta «Slaven» koji je iz Zadra otišao po sina i trudnu suprugu.

Agresor je Mariju Šegarić u poodmakloj trudnoći sa ostalim ženama i djecom Škabrnje pod prijetnjom uputio pješke tijekom noći do Biograda da bi ih ujutro vratili ponovno u Škabrnju, pa u Zemunik u zarobljeništvo i tek nakon tri dana pustio u progonstvo prema Rijeci, gdje su bili smješteni u Domu «3.maja» da bi  21.12.1991. rodila kćer Ivanu.

Osim na brodovima i trajektima mnogi pomorci i djelatnici Jadrolinije sudjelovali su u obrani Domovine u postrojbama HV.

Tako je na slavonskom ratištu poginuo pomoraca Emauel Ladišić 10.02.1992., agent Nedeljko Matanović 8.08.1992. u bosanskoj posavini. Njegovi roditelji još uvijek traže njegov grob. Pretpostavljaju gdje se nalazi ali vlasti u Republici srpskoj još ne dozvoljavaju ekshumaciju.

Iskrcavši se sa broda 2. rujna 1993. pozivu specijalne policije odazvao se je IVICA ANTONČIĆ i poginuo 4.09.1993 na ličkom ratištu.

Kao trajni invalidi Domovinskog rata iz Jadrolinije su u mirovinu otišli MIROSLAV BUČIĆ koji je braneći Zadar na Velebitu pretrpio teško smrzavanje obije noge a u Oluji je stradao VALTER MARIN koji je zadobio teške ozljede ruke, noge i trbuha.

Zbog propusta administracije duži period vodila se je prepiska za dokazivanje prava za priznavanje statusa hrvatskih branitelja za sve pomorce Jadrolinije kao i za poginule pomorce. Pomorcima koji su tijekom Domovinskog rata bili ukrcani na brodovima i trajektima Jadrolinije nikad nije priznat status hrvatskog branitelja mada je radna obveza bila objavljena 2.07.1991., pet mjeseci prije nego je Sabor donio takvu istu odluku. Dopisi potvrđuju da je generalni direktor Anton Lenac 1992. godine tražio da se, citiram : «da bi 872 pomorca trebalo tretirati kao sudionike domovinskog rata «. Na taj dopis i čitav niz drugih koji su na razne mjerodavne institucije upućivani nikad nije došao potvrdan odgovor.

Ipak samo uspjeli da dio poginulih pomoraca dobije zasluženi status hrvatskog branitelja dok se i dalje dio poginulih pomoraca vodi kao civilne žrtve rata.

Zakonski niti danas, odnosno u Zakonu o obrani nije definiran status pomoraca brodova koji se u slučaju rata stavljaju na raspolaganje Hrvatskoj vojsci.

Društvo Jadrolinija, Rijeka je prihvatilo ideju tadašnje Povjerenice podružnice SPH 2004. godine postaviti ovo spomen obilježje poginulim pomorcima u Domovinskom ratu.

Dubrovnik pamti kao najteži dan svoje povijesti 6. 12.1991. dan kad slavimo zaštitnika pomoraca, putnika i djece Sv. Nikolu. Za mnoge kasno ali ipak sa mora je došao spas i svjetlo nade napaćenom Dubrovniku kojeg je donio konvoj “Libertas” predvođen m/t “Slavijom I” i njenom hrabrom posadom od kojih se neki članovi posade nisu iskrcali sa broda cijelu godinu.

Što su prošli pomorci Slavije, Ilirije i Liburnije prije i poslije uplovljenja u Dubrovnik odnosno u Zeleniku ili kako je proteklo putovanje Istre ( ex Balkanije ) iz Rijeke za Crnu Goru također nesmijemo zaboraviti.

Roditelji Hrvoja Kosua i Marina Radića zasigurno će svojim sinovima kad im budu čestitali 15 rođendan pričati o šestodnevnom putovanju broda «Slavija I» od Dubrovnika preko Zelenike do Pule na kojem su se ta dva hrabra dječaka rodila po strašnom jugu u noći sa petka na subotu u garaži između 4000 ispaćenih stanovnika Dubrovnika.

U siječnju 1993. Jadrolinija je brod «Perast» koji je kao novogradnja u floti Jadrolinije zaplovio 1953. godine, prodala novim vlasnicima koji su imali namjeru obnoviti i osposobiti brod za plovidbu. Nažalost do toga nije došlo i brod je izrezan u staro željezo umjesto da se pretvori u spomenik na vrijeme u kojem su pomorci Jadrolinije iskazali svu svoju hrabrost, domišljatost i pomorske vještine održavajući pomorski promet.

Svim poginulima u Domovinskom rata nek je slava i hvala.

Nek im šumi more sinje i miriše sol u krošnjama čempresa.

Marica Njegovan

Prva pomorska bitka Domovinskog rata u kojoj su trajekt i dva remorkera pobijedili JRM

PRIČA O JADROLINIJI: 70 joj je godina tek