Može li Šibenski most postati spomenik kulture?

ŠIBENIK – Kad je 27. srpnja 1966. godine svečano otvoren, Šibenski most s rasponom luka od 246 metara bio je tada među pet najduljih lučnih betonskih mostova na svijetu. S tim da je samo jedan takav most u sjevernoj Švedskoj bio izgrađen prije završetka Drugog svjetskog rata 1943. godine, a preostali tri mosta svega godinu do dvije prije šibenskog mosta. Za razliku od švedskog, na kojem je poginulo 18 radnika i koji se gradio gotovo šest godina, Šibenski most sagrađen je bez ljudskih žrtava za manje od tri godine, piše ŠibenikIN.

Šibenski most prvi u svijetu u potpunosti građen revolucionarnom konzolnom tehnikom gradnje

Premda nije najdulji, Šibenski most je najpoznatiji od svih lučnih betonskih mostova u svijetu. U potpunosti je građen tzv. konzolnim postupkom, tada posve novom tehnikom gradnje lučnih mostova. Od rimskih vremena, lučni mostovi su se tradicionalno gradili postavljanjem drvene građevinske skele ispod mosta. S povećanim rasponima lukova mostova, skele ispod njih postajale su sve kompleksnije pa je njihovo projektiranje bilo ozbiljni inženjerski poduhvat. Tako složene skele morale su biti kvalitetno oslonjena na tlo ispod mosta. Problem je bio kad ste negdje morali sagraditi most, a niste se mogli osloniti o tlo. Osim toga, drvene lučne građevinske skele bile su vrlo opasne i često su se rušile, s katastrofalnim posljedicama i gubicima ljudskih života. Tako je strašno nevrijeme krajem svibnja 1962. godine srušilo građevinsku skelu mosta Pjenavac u dolini Morače u Crnoj Gori, što je uzrokovalo smrt 25 radnika. Zbog osjećaja odgovornosti, nedugo potom ubio se glavni inženjer.

Kad je veliki francuski inženjer i graditelj mostova Eugene Freyssinet 1951. godine krenuo graditi tri lučna betonska mosta na autocesti Caracas – La Guaira u Venezueli, bio je svjestan svih problema drvenih skela. Riješio ih je revolucionarnim konzolnim postupkom gradnje, tako da je samo za središnji dio mosta trebao klasičnu drvenu skelu. Dok nije primijenio konzolni način, i Freyssinet je imao ozbiljnih problema kod gradnje mostova. Po olujnom nevremenu 1922. godine, srušila mu se drvena građevinska skela mosta preko rijeke Seine kod mjesta Saint-Pierre du Vauvray u Francuskoj. Slijedeći Freyssineta, ali unaprijeđujući njegov rad, graditelji Šibenskog mosta u potpunosti su ga sagradili konzolnim načinom bez ikakvog oslonca na tlo.

Eugene Freyssinet je inženjer slavljen u Francuskoj i svijetu. Gradio je mostove u Francuskoj, Europi, ali i u obje Amerike. Bio je pionir upotrebe prednapregnutog betona kojim su se rješavali problemi betonskih građevina velikog raspona, kao što su mostovi. Osim mostova, bio je poznat i po gradnji velikih betonskih hala za smještaj aviona na francuskim aerodromima, na kojima je primjenjivao ljuskastu armiranobetonsku konstrukciju. Freyssinet nije naravno bio izumitelj tih novih, revolucionarnih tehnika gradnje nego je bio najpoznatiji u primjeni novih tehnologija.

Graditelji šibenskog mosta Ilija Stojadinović i Stanko Šram gotovo zaboravljeni

Francuski graditelj Eugene Freyssinet opće je mjesto mostogradnje u svijetu. To je obično tako kad ste pripadnik velike europske i svjetske nacije. Arhitekti i graditelji Šibenskog mosta gotovo su nepoznati jer dolaze iz tadašnje socijalističke Jugoslavije, zemlje u tom trenutku potpuno zatvorene za Zapad. Šibenski most projektirao je Srbin, inženjer iz Beograda Ilija Stojadinović, a gradnju vodio Hrvat inženjer Stanko Šram. Tandem Stojadinović-Šram projektirao je i izveo naše najznačajnije lučne betonske mostove: Paški most, Šibenski most i oba mosta koji povezuju kopno i otok Krk, Veći Krčki most s rasponom luka od 390 metara, sagrađen 1980. godine, dugo je bio najdulji lučni betonski most na svijetu. Sve dok mu tu titulu 1997. godine nije preoteo kineski most Wanxiang Yangtze, postavši s duljinom luka od 425 metara najduljim betonskim lučnim mostom na svijetu. Nedugo nakon izgradnje Krčkog mosta, 1982. godine Stanko Šram postao je redoviti profesor Građevinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iste godine umro je Ilija Stojadinović koji u Srbiji nema ni ulicu, ni trg, ali ni most. Možda zato jer je ‘premostio’ Hrvatsku. Zato je svom kolegi i prijatelju Iliji, Stanko Šram posvetio je kapitalnu knjigu o gradnji mostova objavljenu 2002. godine u Zagrebu.

Profesor Stanko Šram sagradio je veliki broj mostova u tadašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Pored već spomenutih, dovoljno je nabrojiti još samo neke: most Slobode i Jankomirski most u Zagrebu, stari Maslenički most i pješački most u Zadru. Nakon teške tragedije na gradilištu mosta Pjenavac u Crnoj Gori, gradnju je preuzeo Stanko Šram. Umjesto pomoću opasne drvene skele, Šram je most sagradio koristeći sigurniju čeličnu skelu. Šram je tada radio u jugoslavenskom poduzeću pod nazivom ‘Mostogradnja’, specijaliziranom za gradnju mostova. ‘Mostogradnja’ je osnovana u gradiću Titel u Vojvodini, iz kojeg je porijeklom matematičarka Mileva Marić prva supruga Alberta Einsteina.

Šibenski most kao spomenik kulture?

Puno je toga jedinstveno u Šibeniku. Zbog toga imamo i dva spomenika kulture na popisu UNESCO-a. Mogla je i povijesna jezgra sa svim tvrđavama biti na tom popisu, ali to je druga i duga priča. Kako smo vidjeli, Šibenski most je također jedinstven, ali je li to dovoljan kriterij da bi neka građevina postala spomenikom kulture? Kad razmišljamo o spomenicima kulture obično mislimo na objekte ili predmete stare više od stotinu godina. Nekako bismo kao granicu odredili razdoblje Austro-Ugarske Monarhije. Međutim, velike arhitektonske vrijednosti posjeduje i mnogo objekta sagrađenih nakon Prvog i Drugog svjetskog rata. Ne samo arhitektonske nego i urbanističke jer je bez tih građevina naš grad nezamisliv. Teško je zamisliti Šibenik bez zgrade Gimnazije ili zgrade Doma zdravlja. Te zgrade su se, nakon katedrale sv. Jakova i tvrđava, urezale u pamćenje Šibenčana kao dominantne gradske točke. Zbog toga su i proglašene spomenicima kulture.

Isto tako je teško Šibenik zamisliti bez Šibenskog mosta.

Ivo Glavaš