Nakon Jože Horvata, on je tek drugi Hrvat koji je malom jedrilicom oplovio svijet

Obišao je svijet jedrilicom koju je sam sagradio. Putovanje je trajalo 3 godine, a gradnja broda od nule, trostruko više. Nenad Vlahović nije znao ništa o jedrenju, plovidbi, gradnji plovila. Kaže nam da je slijedio svoje srce, pa je tako ovaj instruktor plesa danju gradio brod, a kad bi zašlo sunce, držao instrukcije plesa. Uzor mu je bio Joža Horvat, jedinom kome je ovakav pothvat uspio prije njega.

Nenad Vlahović je naposljetku napisao knjigu „Jedrilicom oko svijeta“ u čak četiri nastavka, a svoja iskustva odlučio je podijeliti i s našim čitateljima.

– Moja knjiga „Zov dalekih obala – Jedrilicom oko svijeta“ će u konačnici biti tetralogija, dakle cjelina od 4 knjige, a kao što i sam naziv govori, u njoj opisujem svoje oplovljavanje svijeta sportsko-rekreacijskom jedrilicom Malik-Jamnicom. Putovanje je trajalo skoro 3 godine i za to vrijeme sam doživio ali baš sve što bi netko mogao i pomisliti da bi se na takvom putovanju moglo dogoditi. Od mnoštva nestvarno lijepih  trenutaka do nevjerojatno teških, iscrpljujućih, pa i po život opasnih. Tih doživljaja je bilo toliko da mi dnevnički zapisi s puta broje 2700 stranica, što je i uz velika skraćivanja jednostavno previše materijala za manje od 4 knjige. Dvije sam već izdao, a na preostalim dvjema upravo intenzivno radim.

Vi ste sami gradili jedrilicu? Kako je tekao taj proces i koliko je trajao?

– Da, izgradio sam je sâm, od drveta, u west sistemu (drvo lijepljeno epoksidnom smolom). Za to mi je trebalo 9 godina zaista svakodnevnog rada, od jutra do noći. Kako sam plesni učitelj, a poduka plesa je u pravilu na večer, osnovni dnevni posao bio je – gradnja broda. Time  sam bio toliko fanatično opsjednut da čak i kad bih se razbolio nisam išao doktorima kako ne bih izgubio koji dan od gradnje broda. Na žalost, kad je brodić napokon i bio spušten u more, nije ni tada bio kraj. Svu sam svoju ušteđevinu već davno potrošio pa je sada trebalo pronaći sponzore za izuzetno skupu opremu potrebnu za plovidbu velikim morima. A onda je tu opremu još trebalo i ugraditi na brod. Za sve to sam utrošio sljedećih godinu dana tako da se cijeli taj posao oko izgradnje broda zaokružio na punih 10 godina.

Sam proces izgradnje bio je i uobičajen i neuobičajen: sve sam dijelove broda izrezao (i to ručnim hobby alatom) u dnevnom boravku vikendice mojih roditelja u selu Paruževina blizu Sesveta, pa sam onda izgradio još i veliku baraku u dvorištu da bih te dijelove imao gdje sklopiti. A kako sam po struci strojar, svugdje sam u konstrukciji pronalazio kritične presjeke koje sam onda konzultirajući se sa svojim profesorima s Fakulteta strojarstva i brodogradnje rješavao, naravno, s velikim pojačanjima. Negdje na sredini izgradnje broda spoznao sam napokon da je west sistem daleko najdugotrajniji način gradnje plovila, no što sam mogao? Ništa, jer odustati za mene jasno nije bila opcija.

Vi ste nakon moreplovca i književnika Jože Horvata tek drugi Hrvat koji je uspio sportsko-rekreacijskom jedrilicom oploviti svijet i to bez ikakvog nautičkog predznanja?

– Da, tako je. Prije nego sam se upustio u gradnju broda s namjerom da njime oplovim svijet ja nisam ni nogom stupio na jedrilicu, a kamo li da bih ikada zaplovio na kojoj, ili na ikakvom sličnom plovilu. Moja jedina veza s morem bilo je turističko brčkanje na plaži za ljetovanja. Također u životu nisam do tada ispilio valjda ni dvije daske. Ali svejedno, kad postoji velika želja, sve se može!

Sad, da ne ispadnem baš previše lud (i u svoju obranu) rekao bih da sam ja mislio da ću brod zgotoviti za godinu, dvije pa da ću barem nekoliko godina usvajati mornarske vještine na Jadranu i tek onda krenuti u oplovljavanje svijeta. Na žalost, nakon tih 10 godina gradnje broda životna situacija mi je bila da krenem, ili neću krenuti nikada. Nisam htio ispasti poražen pa sam se odlučio da to ipak barem  pokušam učiniti sa zaista minimalnim znanjem i skoro bez ikakvog iskustva u jedrenju. Ali znate kako se kaže, Bog čuva djecu i bedake!

A što se tiče toga da sam tek drugi Hrvat. Zanimljivo je da ja toga nisam bio svjestan ni više godina nakon završetka plovidbe oko svijeta. Sve dok mi jedan prijatelj nije tu činjenicu spomenuo. Moram priznati da sam se pošteno iznenadio. Ipak smo mi pomorska zemlja i za očekivati bi bilo su to mnogi već davno prije činili, naročito Dalmatinci. No onda, pretpostavljam da ljudi koji odrastaju uz more, ako ih ono privlači, budu profesionalni mornari na velikim brodovima, a oni drugi i previše dobro znaju kakvo more može biti. Ja to nisam znao pa eto, valjda mi je bilo lakše upustiti se u tako što.

Možete li nam ispričati poneko najzanimljivije iskustvo?

– Hm, jako teško bih se mogao odlučiti za najzanimljivije iskustvo jer kao što sam već rekao, na putu sam doživio zaista ali baš svašta. Ali kako god, ono što smatram ultimativnim doživljajem je plovidba deltom rijeke Orinoco. Ta velika rijeka je za Venezuelu isto ono što je Amazona za Brazil, dakle tu se radi o nevjerojatno velikom području nedirnute južnoameričke prašume punom divljih životinja poput anakondi, jaguara, krokodila, otrovnih zmija i žaba, majmuna, pirana…

Tamo smo se uputili sami, bez navigacijskih karata, peljara i vodiča, a plovili smo jednim krakom velike delte, rijekom Macareo, skoro 100 nautičkih milja prema unutrašnjosti kopna. Macareo nije plovni put, stoga u tom području nema ali baš ničega od naše vrle civilizacije i, makar tamo vlada samo i jedino zakon jačega, meni je bilo prelijepo. Družili smo se s izvornim Indijancima Wareo (ili s Ljudima u kanuima, što je prijevod s njihovog jezika), lovili krokodile, trampili se za papige (2 žutočele amazone).

Po cijele sam dane do besvijesti uživao istražujući džungle i na kraju čak sreo i jaguara. I skoro sam ostao tamo, toliko sam bio oduševljen tim džunglama, da nisam na kraju odvagnuo što mi je bolje: ili ostati u zemaljskom raju najviše pola godine, jer ipak je to područje kolere, malarije i mnogih endemskih bolesti, ili se vratiti u naše za moj pojam jadne i tmurne „civilizirane“ krajeve i tu (nadam se) proživjeti puno, puno dulje. Kao što vidite, odlučio sam se za dulji život!

Dajte sad i nekoliko riječi o sebi i mogućnosti nabavke Vaših knjiga

– A što reći o sebi? Rođen sam u malom selu Gotalovu u Podravini, od svoje sedme godine živim u Zagrebu, a tu sam završio i Fakultet strojarstva i brodogradnje. Za vrijeme studija počeo sam se ozbiljno baviti sportskim plesom u kojemu sam kao reprezentativac zastupao bivšu državu na europskim i svjetskim prvenstvima. Na kraju sam ples izabrao da mi bude i profesija pa još i danas podučavam ljude plesanju u svojem Plesnom centru Elite.

Možda sam i malo drugačiji od drugih, s obzirom na moje životne odabire i karakter. A da puno ne objašnjavam o tome, možda ćete me najbolje shvatiti ako pogledate moje TEDx predavanje.

A što se tiče mojih knjiga, njih se može lako nabaviti preko web stranice Zov dalekih obala. Može se to se može učiniti i da me se kontaktira i direktno na telefon 098/9782-855 ili na vlahovic.nenad1@gmail.com. Povratne reakcije čitatelja mojih knjiga su izvrsne pa vjerujem da će se svidjeti svima koji vole ekstremne avanture, jedrenje i putovanja – poručuje Vlahović.

Jurica Gašpar