NEVJEROJATNI NAROD BAJAU Rone 5 sati dnevno, imaju velike slezene i nemaju bubnjiće
BAJAU – Niti jedan program Vlade neće moći riješiti probleme ovog naroda. Riješit će ga jedino prepoznavanje i priznavanje naroda Bajau kao građana s pravima i vlasništvom nad morem u kojem žive, kako bi se osigurao sklad između tradicije i opstanka ovih zaista posebnih ljudi.
Ovaj narod živi u vodama jugoistočne Azije, nema svoju državu, tamo ne gledaju na sat i ne slave ni rođendane. Dnevno provode oko pet sati pod morem, ribu hvataju odmah iz prvog pokušaja, i to čim napune osam godina, a slezene su im, nevjerojatno, duplo veće nego u prosječnog čovjeka. Neki smatraju da su to takozvani “morski nomadi“ koji su zapravo evoluirali do stadija za život na moru, veći dio svoje povijesti, bili su nomadski, pomorski narod, koji je živio od mora trgujući, kao i samostalnim ribolovom.
Točno porijeklo ovog naroda nije poznato. Znamo da su etnička skupina malajskog porijekla i da su vjerojatno zadnji “morski ljudi“. Kroz povijest je postojalo puno naroda koji su cijeli život proveli na vodi.
Prvi morski narodi, bili su osvajači koji su u 12. i 13. stoljeću napadali brojne gradove na istočnom Sredozemlju. Staroegipatski spisi otkrivaju da su ovi narodi utjerivali strah u kosti kopnenom stanovništvu. “Stigli su s mora u svojim ratnim brodovima i nitko im se nije mogao oduprijeti“, samo je jedna od fraza zapisanih u spomenutim spisima, piše Punkufer.
Narod Bajau nije nasilan poput svojih predaka, njihova glavna zanimacija je hvatanje ribe, a u tome su toliko dobri da već kao mala djeca, kopljima hvataju ribu, u većini slučajeva, iz prvog pokušaja.
Iako nemaju svoju državu, ovaj narod je kulturu razvio kroz folklor i bogatu tradiciju. Generacijama se usmenom predajom prenosi priča o čovjeku koji se zvao Bajau. Velikom, krupnom muškarcu, kojega bi ljudi slijedili u vodu. Naime, kad bi veliki Bajau ušao u vodu, površina vode bi se izlila, a ljudima bi tako bilo puno lakše hvatati ribu.
Znanstvenica Melissa Ilardo je neko vrijeme provela s ovim narodom kako bi istražila njihov nevjerojatni način života. Prepričala je kako je izgledao jedan dan koji je provela s vrhunskim roniocem, Paijem Bayubuom.
Bili su u vodi kada je Pai ugledao školjku. Nije prošao niti trenutak, on je već bio na dnu. Pod vodom se kretao, kao riba, bolje nego po kopnu, a kontrola nad dahom i tijelom je bila zaista nevjerojatna. Pai je stalno na čamcu, a na obalu dolazi jedino kako bi trgovao ili se sklonio od velike oluje. Čak i hranu prikuplja samo pod vodom, a zanimljivo je da, kao i većina sunarodnjaka, Pai nema bubnjiće. Ponekad u ranoj dobi djeci probuše bubnjiće kako bi im kasnije bilo lakše roniti.
Ovom narodu nikakav problem ne predstavlja zaputiti se po hranu 70 metara ispod vode, a od opreme koriste samo drvene naočale i podvodne puške koje sami izrađuju. U pet sati, koliko obično dnevno provedu pod vodom, ulove između dva i 18 kilograma ribe i hobotnice! Prosječan čovjek pod vodom može ostati oko 30 sekundi, a Pai se ispod vode zadržao tri minute. – Usredotočio sam svoj um na disanje. Ronim samo kada sam potpuno opušten – kaže Pai.
Melissa Ilardo, koja je inače genetičarka, usredotočila se na istraživanje stanovnika sela Bajau Jaya Bakti u Indoneziji. 2015. je pronašla dokaze da su Bajau ljudi genetski prilagođeni za život na moru. Kada je otišla sa stanovnicima na ronjenje, ponijela je sa sobom ultrazvučni aparat i skenirala tijela 59 seljana. Tada je shvatila da Bajau imaju neobično velike slezene – duplo veće od prosječnog čovjeka, ali i od mještana susjednog sela koje se smjestilo na kopnu.
Mali video isječak svakodnevnog života naroda Bajau:
– Slezena zapravo djeluje kao skladište crvenih krvnih stanica koje nose kisik. Kad sisavci zadrže dah, slezena se skuplja izbacujući stanice i povećavajući razinu kisika do 10 posto. Iz tog razloga najbolji ronioci imaju najveću slezenu – objašnjava Ilardo.
Međutim, slezene naroda Bajanu nisu velike samo zbog treninga. Ilardo i njezin tim sa Sveučilišta u Kopenhagenu, otkrili su da čak i mještani koji ne rone, imaju nerazmjerno velike slezene. Otkrili su da je za to zaslužan gen koji je posebno aktivan u štitnjači i kontrolira oslobađanje hormona. Upravo ti hormoni povećavaju slezene u ovog naroda.
Kao i mnoge druge nomadske skupine, Bajau se suočava s brojnim stigmama okolnog stanovništva. Neki smatraju da nisu vjerodostojni, a drugi se pak bore protiv njihovih tradicionalnih “ljubavnih napitaka“. Oni žive na rubu društva pa se često stvara dojam da im trebam pomoć. Upravo ta pomoć narušava njihove životne navike jer ovaj narod uistinu živi sretan život. Oni su zadovoljni pod svojim nebom.
Ilardo ih opisuje kao najljubazniji narod koji je ikad upoznala i napominje kako je zabrinuta za njihovu budućnost. – Njihov tradicionalni život polako nestaje. Nekoliko vladinih programa je prisililo nomade da izađu na obalu i više ne žele održavati njihove plutajuće domove. Nekad su svoje domove gradili sami, a onda su ih optužili da je opstanak vrste drveta od koje su gradili nastambe sada ugrožen upravo zbog njih.
Ovo uistinu jesu posebni ljudi. Spasit će ih samo priznavanje Vlade kao građana s pavima i vlasništvom nad morem koje je njihov dom…
Z.G.