Njemačka arhitektica postala poljoprivrednica i odabrala Brač za život

Sabine Engelhardt vlasnica je eko imanja Gea Viva dizajniranog po permakulturnim principima. Njen je cilj u životu ne trošiti više no što planet može podnijeti, govori nam. Budućnost svijeta u kojem živimo zamišlja kao mnoštvo malih, ali snažnih lokalnih zajednica u kojima ljudi žive samoodrživo.

Njemica koja je u Hrvatsku preselila prije 13 godina po zanimanju je arhitektica i stolar. S poljoprivredom je imala doticaj u djetinjstvu, ali se kasnije njome nije bavila. Ona smatra nelogičnim da se u Njemačkoj, primjerice, štedi na hrani koja je bitna za zdravlje, a puno troši na automobile. Godinama je kao arhitektica radila u Velikoj Britaniji, no u jednom je trenutku osjetila snažnu potrebu za promjenom i odlučila svoj novi život kreirati pored Milne na otoku Braču, piše Agroklub.

Prerada je isplativija

Permakulturni način života dugo ju je privlačio jer joj je planet na kojem živimo važan, a bavila se i eko-arhitekturom. Glavna joj je ideja bila urediti mjesto za susrete ljudi koji razmišljaju na sličan način, a poljoprivreda se, kaže, nekako više razvila usput.

- Permakultura je vrlo blizu tradicionalnom pristupu poljoprivredi jer potiče raznovrsnost bilja, rad rukama, kružno gospodarstvo. Neke stvari su modernije, druge vrlo bliske tradicionalnom načinu života - pojašnjava istovremeno priznajući da joj je poljoprivreda na Braču veliki izazov.

S obzirom da nema priključak na vodovod, ne može se bazirati na proizvodnju povrća, ali ima dosta stabala smokava i drugih voćaka koje je posadila te 180 maslina. Shvatila je da joj je od maslinovog ulja isplativije proizvoditi maslinovu salamuru, ali i ulja za masažu, macerate, kreme, meleme te sapune.

Na svom OPG-u, koji se prostire na nešto više od jednog hektra, ima razno ljekovito bilje od čega izrađuje macerate.

- Onaj od smilja je izvrstan za ozljede i opekline, a od mente za masažu vrata - otkriva. Kao zanimljiv proizvod ističe mješavinu suhih trava koje se pale za ugodan miris u domu.

Osobito joj je važno da potrošači postanu svjesni koliku moć imaju i da je bitno kome i za što ostavljaju svoj novac te se uvelike zalaže za podržavanje lokalnih proizvođača.

Održivo i ekološko

Vodu joj omogućuje gustirna, sustav za sakupljanje kišnice, ali je površina ponad nje po kojoj se voda slijeva (pjover) premali pa velike količine trenutno mora dovoziti. Ove godine je to bio posebno veliki izdatak jer ljeti dnevno troši kubik vode te je naručila 8 cisterni, a cijena za 10.000 litara porasla je na 875 kuna. Stoga ove zime planira pjover povećati.

Nije spojena niti na struju već koristi solare te ima kompostni WC. Na njenom imanju smješten je mali kamp u kojem je sve ekološko. Tuševi ne troše puno vode, a i to malo se pročišćava te služi za zalijevanje biljaka. Ponosna je što kod nje nema bacanja resursa već se sve vraća u prirodu.

Iz tog razloga ima također drobilicu kako bi grane od orezivanja usitnila i umiješala u zemlju. Koristi ih i kao malč oko stabala. Kaže da je zemlja na imanju siromašna i stoga joj dodaje što više organskog materijala uključujući ugljen koji je dobar za zadržavanje vlage.

Želja joj je preuzimati ostatke hrane od okolnih restorana, ali kaže da to ne stiže te da bi joj jako dobro došla pomoć. Ponekad kod nje borave volonteri koji uskaču u poljoprivredi, ali i uče graditi te popravljati suhozide, popravljaju druge stvari, šivaju i ostalo.

Skromna i sretna

Smatra da puno ljudi živi ispraznim životom, okrenutim materijalnim stvarima. Ona je, od kada živi u kućici od 12 četvornih metara s vanjskom kuhinjom i tušem, sretnija nego prije s velikom kućom ili mogućnošću brojnih putovanja.

- Važno mi je vrijeme provoditi u prirodi, ne u uredu. Veliko je bogatstvo imati mogućnost organizirati si dan po vlastitoj želji iako posla ima napretek - kaže Sabine. Priznaje da nije lako jer treba brinuti i o nekoliko životinja – magarcu, kokama, psu i mački, te biljkama pa ne može “samo tako negdje otići“.

Bez obzira na brojne obveze i veliki uloženi trud, uvjerava nas da je zadovoljstvo koje pružaju vlastiti proizvodi daleko vrijednije. Ove godine je imala mnogo smokava i rajčica, no krumpir je sasvim podbacio, “a i to malo što je dobila greškom su joj pojeli gosti“, smije se iako su joj osjećaji pomiješani.

Dodaje da je ove godine prvi puta uzgojila leću, izmučila se s ljuštenjem, a na kraju dobila samo pet žlica. Međutim, s osmjehom će, dunje gotovo svake sezone dobro rode. Od poljoprivrede ne zaradi puno, nešto više dobije od kampa i događaja koje nudi. Ne vodi raskošan život, govori, a i stalno treba investirati.

Vrijeme velikih promjena

Sve je kod nje izgrađeno od drva jer želi da se Zemlji vrati što joj je uzeto i to bez zagađivanja. No s drvom ima posla, treba ga redovno održavati.

- Sada već treba svašta obnoviti, recimo krovove od trstike koji ne izdrže dulje od 8 do 10 godina - kazuje Sabine.

Sviđa joj se život u Dalmaciji kao i to što ljudi ovdje znaju uživati u malim stvarima. Kada je stigla na otok, bilo je još dosta onih koji su joj mogli prenijeti znanja o tradicionalnoj poljoprivredi. Žali što mladi uglavnom bježe od poljoprivrede jer je starih koji imaju iskustva sve manje.

Negoduje jer je sve usmjereno na turizam. I u blizini njenog imanja planira se izgradnja resorta.

- Osjećam da dolaze velike promjene i da će se ljudi trebati više okrenuti proizvodnji hrane i samoodrživosti - zaključuje Sabine.

Blanka Kufner