OTOČKI TIRAMOL Vjeran Piršić – Vizionar u otočkom strujnom krugu

Doslovni prijevod regionalizma s talijanskim korijenom tiramol(a) je potegni – popusti. Riječ je o užetu, obično rastegnutom s dva prozora suprostavljenih kuća, na kojem se u pravilu suši rublje, ali mogu se i razmjenjivati raznorazna dobra: od vina, preko maslinova ulja, do kakve dobre delicije. Ukratko, tiramol nije samo praktična alatka, nego i ingeniozni društveni čin mediteranskog suživota. Tu ideju pokušali smo provesti u ovoj rubrici, koja je pod radnim naslovom Hrvatski otoci – ljudi jači od njihove izolacije, dobila i potporu na natječaju Agencija za elektroničke medije. Želja nam je ukazati na pojedince, one koji su snagom svog entuzijazma ne samo nadvladali geografska nego i mnoga društvena ograničenja izolarnog univerzuma. Nadamo se da će njihove priče biti poticaj i vama, bilo da ih podržite u njihovoj djelatnosti, bilo da sami pokrenete neku svoju dobru otočku priču. O  tome se ovdje radi.

KRK – Njegovo ime je brend za ekološki pristup. Njegovo djelovanje odavno nadilazi otok s kojeg dolazi. Njegova energetski samodostatna kuća prva je solarna cigla futurističkog nezavisnog otočkog energetskog sustava. On je čovjek čije ideje hvale na sve strane – osim onih koji su u nekom od lobija zajedničkog slogana “ideje moje, novac i gorivo vaše”

O Krku, našem najvećem otoku, bilo je nemoguće pričati a da se ne spomene jedna ploča, od nedavno za to će vam trebati dvije. Prva je srednjevjekovna ona kamena, jedan od najznačajnijih izvora za povijest hrvatskog naroda i njegova buntovna pisma glagoljice, druga je znatno mlađa, od silicija je, a poruka na njoj je zapisana sunčevom energijom. Prva je Bašćanska, ova druga je u Njivicama i nalazi se na kući Vjerana Piršića, najpoznatijeg otočkog ekoaktivista, čiji se dobar zeleno-plavi glas čuje znatno dalje od obale i matičnog primorja.

– Na sreću, ova moja ploča, nije sama niti na mom krovu (na njemu su još 22 ploče), a još manje na mom otoku. Kako na Krku ploče imaju simboličnu vrijednost, ova je simbol prvog energetski samodostatanog objekta koji je sposoban funkcionirati kao dio budućeg otočnog energetskog sustava. U tom smislu imamo i Krčku energetsku ploča – kaže Vjeran, dok pokazuje fotografije svoje obiteljske kuće. Ono što nju i cijelu instalaciju na krovu čini »povijesnom«, jest činjenica što ona prva ne funkcionira po sustavu koji je slikovito prozvao »Pale sam na svijetu«.

“U Hrvatskoj je barem pet snažnih energetskih lobija”

Pale nije Vjeran, a nije ni sam, iako su njegove ideje u mnogo čemu pionirske i prevratničke. Matematičar po vokaciji, informatičar po zvanju, informatikom i turizmom bavi se kako bi zaradio za život; „zeleni“ aktivist po osobnom odabiru, da bi preživio teška vremena koja su bila i koja tek dolaze. Brojne su njegove akcije, kampanje i razvojni projekti koje vodi kao predsjednik Udruge Eko Kvarner, dovoljno je samo spomenuti snažan otpor pokušaju otvaranja novog naftnog pravca Družba Adria preko otoka Krka, kampanje protiv bušenja nafte u Jadranu, protiv gradnje termoelekrane Plomin C… Pritom, nikad nije bio samo negativni kritičar već je uvijek nudio alternativu, na tragu vizije boljeg, zdravijeg, održivijeg, i otoka i svijeta. Zato se i zamjerio mnogima. Vjeran drži da u Hrvatskoj postoje barem pet snažnih energetskih lobija: naftni, plinski, ugljenarski, nuklearni i lobi vjetroelektrana. Svaka od tih interesnih skupina nastoji maksimalizirati potrošnju svog energenta, a s tim i svoj profit. Istodobno, država premrežena njihovom lobističkom mrežom radi malo ili ništa kako bi promovirala učinkovito korištenje obnovljive energije s aspekta javnog interesa, prije svega solarne, biomase (Gorski kotar, Lika) i geotermalne (Slavoniji).

Za Vjerana “eko problematika u Hrvatskoj ne znači samo opstanak ove zemlje na nivou bioraznolikih staništa, već i njen zaista održivi razvoj. Nezagađen okoliš jedini je raspoloživi resurs na raspolaganju da se Hrvatska izvuče iz dugogodišnje stagnacije“. To je širi okvir “energetski nezavisne kuće”, koja je, priča nam, nije tako mlada – rođena  je jedne  hladne zime 1980. godine.

– Skoro istovremeno tadašnji beogradski časopis Galaksija objavio je tekst dr. Branislava Lalovića o sunčevoj energiji, pojavila se je Rubikova kocka, a Pink Floydi su izdali legendarni album The Wall koji je u potpunosti promijenio moj pogled na svijet. Te hladne zime slagao sam kocku, slušao Floyde i osmišljavao solarnu kuću. Već tada smo  tehnološki bili spremni za zelenu energetsku tranziciju, istinsku evoluciju i revoluciju naše civilizacije u nešto bolje, održivo, suprotno pragmatičnom barbarizmu divljeg kapitalizma i  neoliberalizma. To, što sam potrošio “samo” 40 godina pokušavajući ostvariti tu ideju, pokazuje u kojim neslobodama mi na otoku, u Hrvatskoj, ali i u Europi i svijetu živimo”, priča Vjeran. Zadnja bitka započela je 2009. kada je donesena energetska strategija RH koja je umjesto obnovljive energije favorizirala ugljen. Paralelno sa time pred male kućne fotonaponske elektrane stavljene su birokratske barikade jer: papirologija je tražila 66 papira (sad se traže 3). Isto tako nije bio administrativno riješen problem pohrane viška energije i njene prodaje, a bila je previsoka cijena spajanja na mrežu… Ali sada je konačno (nakon samo 10 godina dodatne teške borbe) za nas obične male ljude to sve optimalno rješeno. Danas, prespajaju na mrežu sa 3 papira, za 3 000 kuna i za manje od tri tjedna.

Njegova kuća, gledana izvana ne izgleda ni po čemu kao futuristička elektrana, neobični nisu čak ni solarni paneli na krovu. Nakon što je koncem prošle godine dobavio i na krov postavio fotonaponsku elektranu (i iskoristio mogućnost 60-postotnog refundiranja investicije od strane Fonda za energetsku učinkovitost i zaštitu okoliša), ovih dana je sa svojom obitelji projekt »zaokružio« dobavom i instalacijom kompleta učinkovitih baterija namijenjenih pohrani proizvedene električne energije. Za ulaganje od oko 125 tisuća kuna obitelj Piršić (uloženo će se vratiti u roku od šest do devet godina) energijom gospodari na optimalan način, višak energije ili distribuira ili pohrani, a uz pažljiviju potrošnju, njihova kuća može samostalno energetski funkcionirati i do sedam dana.

– Gledajući račune, u ožujku sam HEP-u trebao platiti 100 kuna, da bi on meni u travnju trebao platiti 100 kuna. Ono što sad radimo jest da se intenzivno učimo kako maksimalno iskoristiti pogodnosti upravljačkog programa za proizvodnju, pohranu, prodaju I potrošnju električne energije. Integracija sustava nudi i punjenje baterija električnog automobila, sustav energetskog pogonjenja dizalice topline (klimatiziranje kuće), zagrijavanja spremnika sanitarne tople vode, ali i uspostave te upravljanja sustavom pametnih utičnica – kaže Vjeran, dodajući kako njegova kuća trenutno dnevno proizvodi za oko četvrtinu više energije od količine koju troši te da na taj način, nakon pohrane vlastitih »energetskih zaliha« u baterijama, kroz puštanje viškova u elektrodistribucijski sustav stvara energiju i za svoje susjede. A to već priču s Njivica širi ne otok, u Vjeranovoj viziji – na otoke.

Ideje za budućnost

– Zamislite kako će biti kad za koju godinu na Krku proradi tisuću sličnih kućnih krovnih fotonaponskih elektrana! Pri čemu nije stvar samo u njihovom broju, poanta je u korištenju inteligencije i iskustva putem integriranih softverskih rješenja. Na taj način otok Krk, može postati zajednicom sa obiljem sigurne, jeftine, čiste i svima konstatno dostupne energije – kaže Vjeran, nižući ilustracije svoje tvrdnje.

– Otočka solarna proizvodnja energije može raditi na principu solidarnosti I suradnje: primjerice naša škola ljeti ne radi, ali njeni paneli i dalje proizvode energiju. Tada, ih ona daje vikendašima i iznamljivačima apartmana koji energiju troše ljeti. Zimi njih nema i oni energiju daju školi. Isto tako industrija koja radi tokom tjedna i vikendaši koji dolaze samo preko vikenda su komplementarni. A sve se to bazira na još uvijek živom duhu naših komuna, stoljeća baštinjenoj solidarnosti diljem hrvatske obale – ističe Vjeran tvrdeći da projekt zeleni Krk nije nastao od jučer, on je posljedica stoljetne autohtone frankopanske racionalnosti i glagoljaške buntovnosti!

– Na taj način, razumnim buntom i srcem punim emocija, a ne očajem, suprostavili smo se svim pokušajima devastacije ovih prekrasnih obala, kao ča je bio projekt Družba Adria.

Prema njegovim riječima nakon Domovinskog rata na Krku su se artikulirale dvije struje. Jedni su htjeli resorte s po 5 zvjezdica, kockarnice, klijentelu lažnog sjaja… Većina otočana ipak je odabrala sasvim drugačiju priču koja bi se mogla nazvati kolektivnom odlukom da je za budućnost i bolji život i opće dobro pametnije poštivati stoljećima razrađena načela održivog razvoja. Put je pokazala I konferencija Ujedinjenih naroda o okolišu i razvitku u Rio de Jeneiru 1992., temeljem koje je proveden niz projekata te je općina još 1999. godine dobila je diplomu Vijeća Europe kao najbolja komuna na Mediteranu za svoju viziju održivog razvoja.

– Razum i mudrost otočana najprije se je očitovao u gospodarenju otpadom. Problem smeća je ujedinilo otok! U trenutku kad su svi vijećnici na Krku, bez obzira na svoje generacijske, stranačke i svjetonazorske razlike, zbrinjavanje otpada prepoznali kao epohalni projekt, kada je svih 100-tinjak vijećnika diglo ruke da se iz vlastitog proračunskog novca financira ekološko zbrinjavanje otpada sa strane establištmenta u metropoli bili smo tretirani kao budale. Bio je prvi cjeloviti model gospodarenja otpadom u Hrvatskoj koji omogućava zbrinjavanje svih vrsta otpada i zadovoljava stroge europske ciljeve o recikliranju otpada. U praksi, to je bila akcija koja je prošla kroz sve segmente lokalne zajednice. Posebno sam ponosan što je u Crkva na Krku odigrala veliku ulogu u projektu zbrinjavanja otpada. Biskup i župnici pozivali su s oltara na sortiranje smeća. Ako je ekologija za ateista pitanje etike, za vjernika je pitanje teologije: ako ne poštujete prirodu, ne poštujete djelo Stvoritelja – prisjeća se Vjeran.

Otok ispred svog vremena

Danas otok Krk reciklira preko 58 posto otpada (tu prednjači u Hrvatskoj, ali bilo je planirano da 2022. to bude 80 posto). Kako kaže Vjeran problem je što Krk ljeti ima oko 125 tisuća turista, mnogi još nisu ovladali zelenim navikama. A sigurno neće ovladati ako njihovi gradovi ne usvoje taj temeljni civilizacijski iskorak kad je otpad posrijedi, ističe. Što se tiče energije i tu Krk ima visoko postavljen cilj: do 2030. cilj je da otok bude prvi  energetski nezavisan i CO2 neutralan otok na Mediteranu. Taj cilj EU stavila si je za 2050., što će reći da Krk to misli postići 20 godina prije Europe.

– Mislim da su to ambiciozni i realni ciljevi, primjerice danski otok Samsø energetski je potpuno samoodrživ, a višak proizvedene energije svakodnevno izvozi na kopno. Primjere možemo pronaći u Španjolskoj i njenom otoku Hierro te škotskom otoku Eigg. Zašto Krk ne bi bio među njima!? Sa strane, primjerice tijekom nedavnog posjeta francuskom otoku Reunionu, dobili smo pohvale kako radimo sjajan posao. Dobivamo upite i od naših otoka, i to me posebno veseli – kaže Vjeran, uzimajući za primjer jedan drugi hrvatski otok.

– Prednost korištenja sunčeve energije na Mediteranu je što su proizvodnja i potrošnja energije na istom mjestu I što je najveća proizvodnja kada je najveća potrošnja, po ljeti. No, to što je logično, često je upravo suprotno provedeno. Recimo, Komiža, koju obožavam, koja ima sunca kao Abudabi, struju dobija s kopna – sa Cetine. Ta struja podvodnim kabelom ide do Brača, pa do Hvara, pa do Visa, a onda svoje uzme i posolica. Posljedica je da svaki ugositelj treba imati agregat jer su im škrinje pune riba i jastoga pa ne mogu riskirati šokove sa strujom. Zašto agregati, a ne paneli? Zašto struja s kopna, a ne izvoz na kopno? Naravno da ovo pitanje postavljaju i drugi otoci, ali meni se čini da je to previše zakomplicirano. Da rade beskonačne projekte metodologijama koje su copy/paste nekih projekata s Baltika. No to ne ide. Ne mislim da trebaju bukvalno  slijediti sve poteze nas s Krka, jer svaki otok je svoja priča, ali mi im nudimo ne copy/paste već model promišljanja i u praksi provjerene procedure. Za početak nužna je  ideja da je energestki nezavisan otok civilizacijski iskorak cijele zajednice. Dosadašnje iskustvo je pokazalo da je on najbolje provediv kad visoko točno motivirani aktivisti znaju što hoće, a lokalna vlast ne krade i ne prodaje se lobijima. A oni u metropoli samo neka ne smetaju. Njihova briga ni trebao biti samo javni interes. Tad ni otočki strujni krug neće imati kratki spoj – kaže Vjeran.

Josip Antić

PROČITAJTE JOŠ:

OTOČKI TIRAMOL Domagoj Jakopović Ribafish