Prevenciji požara bi osim kupovine kanadera i molitve za kišu možda više pomogli poticaji za stočarstvo i suhozide
Kada bi se suhozidi počeli održavati, kao i prostor oko njih, mogli bi pomoći u obrani od širenja požara. Ako koze pobrste grmlje između stabala, tlo je čisto i prozračno, kaže Mario Zaccaria, magistar arheologije, suhozidar i poljoprivrednik.
- Iritiran sam opetovanim čuđenjem javnosti, političara, lokalnih vlasti.. na nepogode koje nas snalaze. Svakodnevno slušamo konstatacije kako fali oprema za gašenje požara, a nitko ne razmišlja o prevenciji u smislu poticanja, primjerice, stočarstva - žestoko započinje fijuman Mario Zaccaria.
On je predsjednik udruge Brsečki česan, voditelj Etno parka "Anton Plašimuha", magistar arheologije, suhozidar i poljoprivrednik, piše Agroklub.
Ako koze pobrste grmlje između stabala, tlo je čisto i prozračno, pri dnu ne niče kupina koja se kasnije suši pa time postaje lako zapaljivi materijal. Koristi su naravno daleko veće jer nam životinje daju mlijeko, meso, kožu i drugo – sve je iskoristivo, ističe Zaccaria.
Prapovijesna tehnika
I suhozidi mogu dobro poslužiti kao brana od požara. “Danas vegetacija buja i na suhozidu i oko njega. Da je cijeli prostor održavan, opasnost od širenja požara bila bi daleko manja”, kazuje.
Od neizmjerne je važnosti prorijediti bilje kako bi imali veću ulogu u zaustavljanju vatre. Pojašnjava da bi u slučaju boljeg održavanja postojala veća mogućnost da izgori samo jedna parcela, a da ostale vatra ne zahvati.
- Često na njemu nalazim šparogu jer kamen privlači vlagu i to malo vlage je biljci dovoljno da se uhvati i opstane - opisuje dok razmišlja o bioraznolikosti koja buja na takvim građevinama nastalima bez korištenja vezivnog materijala. No, vlaga koju čuva kamen dobro dođe i u slučaju požara.
Inače, njihova gradnja prapovijesna je tehnika, postoji od kada je čovjek otkrio da se od kamenja može izgraditi zid. U novije doba ljudi su je koristili da bi zaravnali površine na kosinama ili omeđili svoje posjede.
Bez plana i nacrta
Odlika su naših krajobraza, ali su sakriveni od očiju. “Malo ljudi ih primjećuje, a u njih je uložen ogroman trud prijašnjih generacija”, nastavlja Zaccaria. Smatra da se radi o nevjerojatnom arhitektonskom krajobraznom dosegu.
- Ako gledamo njihovu rasprostranjenost, teško je povjerovati da su nastali samo ljudskom rukom - govori. Dodaje da je Hrvatska premrežena suhozidima i kada bi ih se spojilo u jedan zid, on bi nekoliko puta opasao svijet.
Zadivljuje da je nekada sve rađeno intuitivno, bez plana i nacrta, malo i grubo. “Danas ti obični pučani od prije 150 godina djeluju kao genijalci”, govori. Divi se, osim toga, prošlim generacijama što su bile sposobne živjeti u međusobnom skladu i u skladu s prirodom.
Radionice u etnološkom parku
U zaseoku iznad Lovrana osnovan je Etnološki park ‘Anton Plašimuha’ gdje se do sada održalo nekoliko radionica o suhoj gradnji. Plašimuha je povijesna ličnost - graditelj suhozida u zaseoku Janjetić - otuda naziv za etnopark.
Cilj radionica je prenijeti znanje polaznicima iz Lovrana i šire okolice kako bi ga primijenili na svojim privatnim parcelama. Zaccaria ističe da se znanje suhe gradnje usvoji u jednome danu “i zato se smatra da je suhozid demokratičan, on je iz naroda i za narod”.
Na dvodnevnoj radionici održanoj prošloga vikenda, polaznici su radili podzid koji se urušio 1966.
- No, prvo je trebalo kamen odvojiti od zemlje i sortirati ga, što je veći, dugotrajniji i zamorniji dio posla od same gradnje - opisuje. Dotacije za radionicu dali su Ministarstvo kulture i medija, Općina Lovran i Primorsko-goranska županija.
Zaccaria poziva sve koje zanima krajobrazna arhitektura i krajobraz kao funkcija u poljoprivredi, turizmu ili samo u estetskom smislu - dakle ljude koji vole vidjeti da je krajobraz dovoden u određeni smisao u interakciji s čovjekom - da dođu vidjeti kako je koncept parka kao održivog imanja osmišljen.
Nikako do državne zemlje
Iako su dobar dodatak u obrani od požara, naš sugovornik naglašava da bi prvenstveno trebalo poticati razvoj poljoprivrede. Pritom ne misli financijski jer “država to odrađuje vrlo loše, a i proces je preskup za ono što se dobije natrag”.
Apelira na pojednostavljenje procedure zakupa poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države.
- Ja čekam 25.000 kvadrata pašnjaka tri i pol godine. Čekam zapravo javni natječaj na kojem bih eventualno mogao proći. Ili ne - jer bi netko mogao ponuditi više od mene za zemlju za koju do tada nije ni znao da postoji - govori.
Smatra da bi država umjesto bodovanja trebala “zemlju dijeliti šakom i kapom jer nema tisuća ljudi koji se guraju i laktare u redu za zemlju”. Dodaje i kako država može biti sretna što su poljoprivrednici “statistička greška koja i dalje pokušava nešto napraviti iako ih se konstantno koči”.
Blanka Kufner