>
VIR - Senada Isić prva je žena koja u Čistom otoku vozi golemi Manov specijalni kamion s autopodizačem za dizanje kontejnera. U svega tri mjeseca rada osvojila je Virane svojom vještinom i posvećenošću poslu, ali i osmijehom, ljubaznošću i susretljivošću.
Prva svjetlost zaiskrila je po nebu kada je Senada Isić pristavila kavu. Pet je sati ujutro u virskom naselju Bobovik i 59-godišnja gospođa Senada sprema se za posao. Za nekih pola sata bit će u voznom parku virskog komunalnog poduzeća Čisti otok, a onda će oko 5.45 upaliti golemi Manov specijalni kamion s autopodizačem za dizanje kontejnera i komunalno prikupljanje otpada. Točno u 6.00 Senada će sjesti na vozačko mjesto u kamionu i onda, prije svitanja, ustaljenom rutinom krenuti obilaziti trgovačke i ugostiteljske objekte. Svoj uobičajeni radni dnevni ritam završit će prikupljanjem otpada kod Lanterne te u naseljima Lozice, Torovi, Kozjak i Šepunatka. Nekad Senada vozi i sama prikuplja otpad, ali je češće u društvu nekog od kolega. U ovom slučaju to je Ilija Ile Galiot.
- Nikad neće ostaviti kolegu na cjedilu. Ona je šofer, ali ako mi treba pomoć za podizanje kontejnera, Senada odmah uleti k'o vuk - kaže Ilija za profesionalnu vozačicu Farid kamiona Čistog otoka, jedinu takvu u virskom komunalnom poduzeću i jedinu na otoku. Senada je počela voziti specijalno vozilo s autopodizačem za Čisti otok prije tri mjeseca, nakon što je napustila posao u jednoj virskoj trgovini. Odmah je savladala brojne virske uske i vijugave ulice i uličice kojima vozi lako i sigurno.
- Ide kao kroz maslo - slikovito Ilija opisuje vještine svoje kolegice.
- Odmalena volim kamione. Otac mi je vozio kamion, brat također, a i moj bivši suprug. S tatom sam se voljela voziti u kamionu kada je radio, pa iako sam vozački položila tek kad mi je trebalo za posao, mogu reći da između mene i kamiona postoji nešto sudbinski - značajno kaže Senada. Ta je sudbinska priča počela 1989. kada je Senada napustila Jugoslaviju i otišla u Italiju gdje je živjela do ožujka ove godine. U Italiji je upoznala svog partnera Marka Ćorluku koji je u naselju Bobovik gradio kuću, pa se Senada odlučila preseliti na otok. Iako u Italiji ima stan, unuke i sinove Davuda i Senada, dolazak na otok bio je ostvarenje mladenačkog sna.
- Uvijek sam zamišljala da živim na nekom otoku u kamenoj kućici uz more. Ne mogu reći da su mi se snovi u potpunosti ostvarili, jer nemam kamenu kućicu uz more, ali sam ipak na otoku. Šetam se, vozim bicikl ili obilazim druge otoke i predjele ovog prelijepog kraja. Mogu reći da uživam - kaže Senada kojoj se nije bilo lako odlučiti za preseljenje. Italija joj je nakon 33 godine života i rada u venetskim provincijama Verona i Udine, prirodno postala druga domovina, a djeca, iako odrasli ljudi, snažna obiteljska spona preko mora.
- Bila je to teška odluka, ali mi je sada lijepo u Viru. Kako sam meteoropat, znala sam u Italiji patiti zbog glavobolja, ali na Viru tih problema nemam. Ljepši je zrak, more, ambijent. U Italiji je sve drukčije, sistem je drukčiji - govori vozačica Čistog otoka. Počela je u gradiću Bussolengo, smještenom između Verone i Peschiera del Garda, a onda se 2007. preselila u provinciju Udine, mjesto Cervignano del Friuli, gdje je živjela do prije šest mjeseci. I tada i sada, uvijek za volanom.
- Vozila sam cvijeće. Bila sam trgovački putnik, dostavljač i šofer. Prodavala sam cvijeće i snabdijevala cvjećarnice za jednu privatnu firmu, ali je s dolaskom eura te pogotovo velikog potresa koji je pogodio grad Mantua u Lombardiji, firma počela propadati. Našla sam drugi posao - prisjeća se. Kako Senada golemim kamionom lagano klizi niz virske ulice, zaobilazeći usred najvećih ljetnih gužvi pješake, kupače, automobile, motore, bicikliste i poslovično neoprezne vozače električnih romobila, tako je u Italiji vozeći kamion spretno vijugala uličicama u živopisnoj staroj jezgri Verone.
- Tamo u starom dijelu grada nisam mogla proći ulicom ako je netko imao rastvorene škure. Toliko je bilo usko. Gazda me znao zezati govoreći kako će u Veroni biti sve u redu, ali samo ako mu nečiji balkon ne donesem doma. Srećom, nikad se ništa loše nije dogodilo. Vožnju imam u krvi - kaže Senada prisjećajući se djetinjstva i odrastanja. Rođena je 1963. u Bosni i Hercegovini, gradiću Srebreniku koji je bio prijestolnica srednjovjekovne Bosne kojom su vladali Kotromanići. Bosna se tada prostirala od Save na sjeveru, Knina i Zadra na zapadu i Herceg Novog na jugoistoku, a danas Srebrenik pripada Tuzlanskom bazenu u dolini rijeke Tinje na pruzi i putu Brčko-Tuzla-Sarajevo. Otud je krenula životna priča Senade Isić.
- Tata mi je radio za željeznicu, ali u sektoru drumskog prometa. Često sam se kao dijete vozila u kamionu, ali sam tek u Italiji položila vozački - priča Senada. Kako je živjela u manjem mjestu, a u Italiji nije bilo javnog prometnog sustava koji je povezivao manja mjesta s većim gradovima i središtima provincija, Senada je doslovno bila prisiljena naučiti voziti. Pored toga je firma za koju je radila trebala vozača, pa je išla polagati vozački ispit.
- Mislila sam kako mi vozački neće trebati, a onda mi je vožnja postala životni poziv. Položila sam za auto i kamion, htjela sam još voziti i autobus, no na kraju sam odustala od toga. Morala bih autobus voziti na duge relacije i ostavljati djecu, što nisam htjela. Kada su djeca odrasla, željela sam ponovno pokušati voziti autobus, ali u Italiji će vas netko jako teško uzeti za vozača autobusa kada imate više od 45 godina - govori. Danas Senada opet vozi s dozvolom za upravljanje vozilima do 18 tona.
- Što je veći kamion, to mi je lakši za vožnju i bolje se snalazim. Imam položenu C i D kategoriju, što znači da jedino ne mogu voziti transportne kamione od 50 tona i slično. U mojim godinama baš i nema smisla polagati za takav kamion - napominje Senada. O virskoj vozačici specijalnog kamiona za prikupljanje otpada najljepše riječi ne koriste samo njezini kolege iz Čistog otoka. Javljaju se mnogi stanovnici otoka i dijele komplimente kao slatkiše.
- Senada je legenda. Carica - pišu izraze zahvalnosti. Virani su je primijetili zbog osmijeha, ljubaznosti i susretljivosti. Kada je ovog ljeta zbog znatno povećanog obima posla i posljedično sporijeg ritma odvoza smeća vladala nervoza na otoku, Senada je s kolegama stalnim i privremenim otočanima uvijek znala izaći ususret.
- Kako drukčije? Posao se mora obaviti i pomoći građanima koliko god je to moguće. Mi smo u javnoj službi – kaže, ali uz napomenu:
- Ljudi su ipak bili bezrazložno nervozni, jer se na kraju sve pokupi. Strpimo se dok traje sezona, jer mora se shvatiti da nije lako voziti prepunim ulicama s čestim zastojima i odvoziti otpad, odnosno da su kašnjenja u takvim okolnostima normalna. Svi bi htjeli sve – i to odjednom. Drugo, svi bismo trebali biti malo odgovorniji i krenuti od sebe. Ljudi svašta rade, bacaju otpad na sve strane, a to na kraju radimo sami sebi. Zagađujemo vlastiti životni prostor. Malim pomakom napravili bismo velike stvari za otok. Ja sam ipak optimist, jer se uvijek može napraviti bolje i više u životu. Na primjer, iako je posao težak, nikad nisam vidjela mrzovoljne kolege. Svi odrade svoj dio posla, moji kolege Ilija, Želje, Ico, Boris, Dado, Nike, pa sve naše divne gospođe i cure na terenu, u kancelariji i upravi, ma svi redom - poruka je prve žene koja u Čistom otoku vozi kamion s autopodizačem za prikupljanje otpada. Senada se brine da otok izgleda ljepše, urednije i čišće. Brine se također da kolega Ilija, kada je na stražnjem dijelu kamiona, ne osjeti vožnju dok kamion vijuga bezbrojnim virskim ulicama i uličicama. A to je puno više od činjenice položene C i D kategorije.
Lakše je voziti nego uzgajati, održavati i prodavati cvijeće
- Uživam u zelenilu i prirodi. Ne samo da sam radila kao prodavač i dostavljač cvijeća, nego i jako volim cvijeće. Zato sam htjela raditi u Vir održavanju i brinuti se o javnom zelenilu i cvijeću, ali sam onda čula da u Čistom otoku traže šofere. Izabrala sam lakši posao - kaže Senada koja je u Italiji radila sve poslove vezane uz cvijeće – nabavu, dostavu i izravnu prodaju.
- Nije to lako. Cvijeće treba znati uzgajati, održavati i potom ga prodati. To je nesiguran posao u smislu zarade - prisjeća se posla u Italiji.
U Italiji nema hoćeš-nećeš platiti smeće
- U Italiji nema sistema hoćeš-nećeš platiti smeće. Platiti se mora po kvadraturi stana, i to svejedno jesi li bacio otpad ili nisi. Imaš negdje stan, negdje živiš, i to moraš platiti. Možda bi i kod nas trebalo izmijeniti sistem i napraviti nešto slično kao u Italiji. Vjerujem da onda ne bi bilo moguće izbjegavati plaćanje odvoza otpada, jer čim kupiš stan ili podigneš kuću, dolazi ti račun za komunalnu uslugu odvoza otpada. Ovako, kakav god sistem u nas bio, neki ljudi ne plaćaju nego smeće bacaju u šumu.
Kažimir Škrbić
© 2024 Morski HR. Powered by Ghost & Staticweb.dev