Propeler jurećeg glisera ga iskidao na 10 metara od obale, ali je preživio da ispriča poruku
Dvije sekunde prošle su od trenutka kad san ugleda gliser kako juri ravno na mene do momenta kad me udarija i iskida. Adrenalin me preplavija i puka u trenu, sve mi je izgledalo usporeno, kao u filmu “Matrix”… Morao sam u jednoj sekundi donijeti odluku koja bi mi možda mogla spasit život, šta napravit, u koju se stranu bacit, di i kako zaronit… Milijun razmišljanja puklo me u toj jednoj jedinoj sekundi, odlučija sam zaronit u kolut naprid, spasit glavu da je propeler ne dohvati.
Dogodilo se ovo krajem kolovoza na sjevernoj punti Dugog otoka, na početku uvale koja ide prema mjestu Soline, piše Slobodna Dalmacija. Sekunda do katastrofe. No, jasno vam je već, dočim čitate ovo, da priča ima sretan završetak jer, u suprotnom, sad ne bi imali sugovornika… A on je tu, prisjeća se užasa, priča o tome, doduše još zgažen i pregažen, pun ožiljaka i bolova, ali priča.
Morski vukovi s Vltave
Možda smo vam pokvarili “gledanje filma” jer smo odmah na početku otkrili da završava “happy endom”, no, ovaj se film isplati pogledati, ovu priču vrijedi pročitati. Glavni junak, Danijel Babin mu je ime, šalje vam poruku. Vama, svima nama, sustavu koji to često nije. Poruku zbog koje je ovom pričom odlučio izići u javnost:
– Čak 3577 Čeha lani je dobilo dozvolu za upravljanje brodicom. I sami se Česi tome čude, pa su se tamošnji mediji narugali činjenici da je 3577 “riječnih plivača” dobilo dozvolu za upravljanje brodicama na Jadranu. Netko tko nikada nije bio na moru odjednom je, preko noći, postao ravnopravni “morski vuk”.
Nisu samo Česi problem, tvrdi Danijel, i naši ljudi često voze svoje brodice uz samu obalu. Osobna svijest im je na nuli, ne pridržavaju se zakonskih pravila, ugrožavaju ljude. I naši isto. Ali će baš Čehe naš sugovornik pamtiti dok je živ.
Danijel je iskusni podvodni ribolovac, 44-godišnji Zadranin u moru je, kako se to kaže, otkad zna za sebe. Jedan od onih koji je “prije proplivao nego prohodao”.
Roniti s maskom počeo je s didom u dobi od pet godina, s lukom i strijelom u drugome osnovne, a s puškom prvi put s 13 godina, s ocem i ujcem. Napunio je, evo, 30 godina staža pod morem. Zadnjih 15 godina sam izrađuje podvodne puške, hobi, ljubav i posao spojio je u jedno.
I sve to mu je, vjerojatno, spasilo život toga 21. kolovoza. To iskustvo, brzina razmišljanja. Gliser s troje čeških državljana, dva mladića i jedna djevojka, udario ga je na samo desetak metara od obale (!?) i propelerom mu nanio teške ozljede.
– S prijateljem Lukom Cozom iša san na puntu vidit ima li slučajno zubataca. Napravija san par čeki, ali nije bilo ničega. Počeja san se vraćat nazad prema gumenjaku, sve uz samu obalu, i onda se sitija jednog kamena di san uvatija oradu od kila i po.
Taj kamen je pregledao samo s jedne strane, nije s druge, “đava mu nije da mira”…
– Pa neću, pa ne da mi se… Na kraju san se ipak predomislija, na povratku san napravija zaron koji nisan mislija napravit.
Ni slutio nije što će mu se zbog te odluke dogoditi.
– Bio je zaron uz samu obalu, dok sam se pripremao na površini u jednom sam trenutku, na samo desetak metara od sebe, vidija provu koja glisira na mene! Samo san provu vidija, to znači da je iša ravno na mene!
Šok i nevjerica, pogotovo što Danijel jureći gliser, što će iznenaditi nas laike, nije čuo!? Znate ono, dok plivate čujete u moru zvuk motora broda koji je na 300 metara od vas…
Strašna bol
– Nisan ga moga ni vidit ni čut jer je bija iza punte, zalomija je i izbija isprid mene. Uvježban sam da čujem taj zvuk jer mi je to od života važno i puno sam puta do sada, zahvaljujući tome, izbjegao stradanja. Ovaj s Česima je bija iza punte.
Danijel je, da ne bi bilo zabune, imao ronilačku bovu, svu propisanu signalizaciju. Sve i da nije, a imao je, jurećem gliseru nije mjesto na desetak metara od obale.
– To me svi prvo pitaju, “jesi li ima bovu”. Naravno da jesam! A što da sam bio “običan” plivač, kupač uz obalu!? Šta onda!?
Danijel je pravi morski vuk, kaže da je u toj jednoj jedinoj sekundi prepoznao klasični 4.70 metara dugi gliser “iz osamdesetih”, stariji tip glisera u kojemu se nisko sjedi, “zavališ se doli i na deset metara isprid sebe ne vidiš skoro ništa”.
– Poslije su mi priznali da nisu ništa vidili. Kad su me pukli, prigazili, prvo su pogledali šta im je s motoron, tek onda su me vidjeli, jer od bola nisam imao snage ni kriknuti. Za život mi je važno bilo da se vrate po mene i pomognu mi…
Sekunda do katastrofe.
– Srićon, iman dobre reflekse, bavija san se s dosta sportova. U tom trenu ti mozak, pod navalom adrenalina, počne radit puno brže nego inače i sve ti izgleda usporeno… Mora san u sekundi odlučit u koju se stranu bacit, izabrat najmanju štetu, jer san zna da ga izbjeć ne mogu nikako.
Donio je odluku koja mu je… spasila život!
– Jedino šta san uspija napravit je bija zaron u kolut naprid, skvrčen u položaj fetusa sakrio sam glavu na nekih 70 centimetara od površine.
I onda ga je gliser udario. Propeler ga je isjekao. Stradala su rebra najviše, vidite po slikama tu katastrofu od udarca i “ljetne rezidbe”.
– Osjetija sam nevjerojatnu bol u donjem dijelu leđa. Znao sam da me iskida propelerom, mislija sam da mi je sve otvoreno, da je gotovo… Ruka mi je bila otvorena do kosti, kolino isto, zarizalo mi je bedrenu kost, stradale su tetive na laktu, prsti, a tek rebra…
Komad olova od kila, koji je imao na sebi, pukao je, propeler ga je iskidao… Olovo!? Da nije bilo tog olova otišli bi mu prsti, šaka…
– Ko zna kako bi me još izrezbarija da me to nije spasilo. Tijelo mi je bilo toliko rasparano da sam mislija da neću preživjet, da mi nema spasa. Da je to “taj dan”. Ili da ću, u najboljem slučaju, ostat invalid za cili život.
Htjeli su se izvući
Srećom, ozljede, iako strašne, brojne i bolne, nisu bile – fatalne. Prvu pomoć pružio mu je jedan kirurg s Božave koji se tu zatekao. Danijel ni sam ne zna koliko punata na tijelu ima, unutrašnjih i vanjskih, noćima od bolova nije spavao, ali se dobro oporavio. Čak je i jedan probni zaron nedavno napravio “psihe radi”.
– Iman još dosta straha i tribat će vrimena dok me to prođe, dok buden moga normalno ronit. Ne mogu se opustit još.
Za koljeno i podlakticu još će trebati vremena, ali ide to. I opet će on u more. Tjelesne rane zacijelit će u potpunosti, ali one “unutrašnje” sad ga više muče. I bole.
– Za ovo šta su Česi napravili kazna kod nas je od jedne do osam godina zatvora. Međutim, proći će samo s uvjetnom kaznom. Nisu govorili istinu, pokušali su se izvući tvrdeći da su me udarili na sto metara od obale, a ni to nije po propisima, branili su se da su išli brzinom od 12 čvorova.
Danijel je policiji dao izjavu da su mladi Česi glisirali brzinom od 20-ak čvorova na 10 do 14 metara od obale. Bila je to njegova riječ protiv njihove. I tko zna kako bi to sve skupa završilo da ronioci sutradan nisu njegovu pušku i dio pojasa, olovnice, pronašli na mjestu udara, na 12 metara od obale…
– Definitivno su glisirali, toliko dugo sam u moru i na moru da to mogu u trenu skužit. Nikome ne želim zlo, “osvetu”, ti mladi ljudi su se vratili po mene, pomogli su mi i na tome sam im zahvalan, ali moraju biti svjesni šta su napravili, odslužit kaznu. Kako će drugačije bit svjesni svoje krivnje i težine djela? To mora bit poruka svima drugima.
I nije mu ovo prvi susret bliske vrste s plovilima. Imao ih je, kaže, već dvadesetak. Ne samo na dubinama i na puntama; jedan mu je barkom prozujao 20 centa od glave, na samo par metara od obale.
– Svaki dan na zadarskim plažama gledam kako ljudi glisiraju uz same kupače ili panulaju između njih. I toga će bit sve dok ne bude provođenja zakona i kazni od barem 10.000 kuna, bez mogućnosti smanjena kazne.
On je preživio, svog iskustva i spretnosti radi. No, nismo svi “morski vuci”. Zbog toga čitate ovaj tekst.
D.G.