Psihologinja: "Kompanije i sindikati trebali bi se više zauzeti za poboljšanje mentalnog zdravlja pomoraca!"

Mentalno zdravlje vrlo je važan dio života svakog čovjeka a posebno života pomoraca. Depresija ili ozbiljni poremećaji raspoloženja mogu ozbiljno ugroziti sigurnu plovidbu, dobrobit ostalih članova posade, a u najgorim slučajevima mogu dovesti do nasilja među posadom ili samoubojstva.

Incidenti koji se događaju zbog visoke razine stresa i narušenog mentalnog zdravlja pomoraca ne samo da su česti, već puno puta imaju tragične posljedice za sve uključene.

Istraživanja pokazuju da na povećanje razine stresa naročito utječe dugotrajna odvojenost od obitelji

Ne smijemo uz to zaboraviti ni na utjecaj korporativne, hladne realnosti pomorske industrije, kojoj je u konačnici novac često na prvom mjestu. U takvoj okolini potrebno je znati nositi se sa stresom, pri čemu je izuzetno važna emocionalna inteligencija. Od presudne važnosti je znati prepoznati kako svoje, tako i tuđe emocije te se s njima znati nositi i reagirati na ispravan način.

Povedeni ovim razmišljanjima o mentalnom zdravlju pomoraca, kolege s portala Pomorac.hr, porazgovarale su s Oliverom Drutter, psihoterapeutkinjom u Centru za integrativni razvoj (CIR) u Splitu. Olivera je ujedno i supruga pomorca, pa joj je ova tema itekako bliska.

Kakav utjecaj na mentalno zdravlje ima brodska okolina i funkcioniranje u takvom kolektivu?

Rad na brodu, ljudi koji nisu upućeni često znaju romantizirati i idealizirati kao odličan način da se proputuje svijet, ali i kao bijeg od zadaća koje nosi funkcioniranje velikog kolektiva, društva. Često sam znala čuti od svoje okoline: “Može li tvoj muž ukrcati moga na koji misec da se odmorim od njega?”

Da, obaveze, brak i sve ustaljene i učestale aktivnosti koje se ponavljaju kontinuirano na kopnu probude u nama potrebu na osamu da pobjegnemo od ljudi i obaveza.

Međutim, brod je jedna specifična mala zajednica koju pomorci često nazivaju “Plovni Alcatraz”. Nakon nekog vremena, kod većine pomoraca javlja se osjećaj izdržavanja u okolini koju netko drugi određuje/nametne. Sam osjećaj nemogućnosti da se iskrcate s broda kad vi to želite ili osjetite potrebu – to oduzimanje prava na svoju volju – guši prirodnu potrebu za slobodom.

Uz to, pomorci se kreću u istom skučenom prostoru s određenom skupinom ljudi svaki dan tijekom svog ugovora. U današnje vrijeme pomorcima je većinom zabranjen izlazak s broda dok su u lukama, čime im je uskraćen kontakt sa zemljom i ostalim svijetom. Okruženje koje ne nudi različite aktivnosti, dapače vrlo je siromašno, ne daje priliku odmaka od rutine posla i obaveza.

Sve ovo vodi u jedno depresivno stanje i osjećaj “izdržavanja kazne”.

Jesu li pomorci u većem riziku od razvijanja tegoba psihološke prirode nego generalna populacija? Postoje li razlike među pomorcima s obzirom na dob ili poziciju?

Kod većine pomoraca nakon dužeg perioda u ovoj branši javlja se osjećaj otuđenosti/usamljenosti i “propuštenih prilika”. Dok su mlađi, vodi ih entuzijazam, želja za napredovanjem i financijska sigurnost. U zrelijim godinama uviđaju nedostatke takvog života i počinju vagati je li sve to vrijedilo: propušteno vrijeme s obitelji, bliskim ljudima, razvijanje svojih nekih drugih interesa, hobija i kreacija. Ovdje moramo imati u vidu da je njima uskraćena mogućnost istraživanja svojih interesa jer vrijeme koje provedu kod kuće nije dovoljno za bilo kakvo razvijanje kontinuirane prakse.

Na tom putu samoostvarenja na višim položajima, susreću se s još jednom velikom zamkom, a to je prevelika odgovornost. Ulogom vođe, dobivaju i ulogu da se skrbe za emocionalna stanja drugih, brigu o međuljudskim odnosima, edukaciji, kao i odgovornošću za tuđe propuste i pogreške koje mogu rezultirati fatalno. To pomorce na tim pozicijama dovodi u situaciju konstantne pripravnosti. Često od upravo kapetana ili upravitelja stroja možemo čuti da su oni “Katica za sve”: i doktori i psiholozi, edukatori, roditelji, prijatelji i “mama i tata” svojim ljudima…

Zbog takvih očekivanja, u pomorcima se javlja sve više brige i straha koji onda ujedno moraju potisnuti. Takvo potiskivanje ih udalje još više od njihovog sržnog/autentičnog, odnosno ljudskog dijela, i na van moraju se dodatno truditi ostaviti sliku sigurnog lidera. Uzmite još u obzir da na brodu ne postoje neradni dani, a time im je onemogućen i odmak, mogućnost za resetiranje i kvalitetno opuštanje, možete li zamisliti pod kakvim su pritiskom, posebno kad uzmemo u obzir njihove višemjesečne ugovore. Sve što se događa na poslu na kopnu ipak je složenije na brodu, upravo zbog nemogućnosti izbora i nedostupnosti ljudskog resursa, kao i zdravog, sigurnog kontakta s njima poznatim dragim ljudima od povjerenja.

Pomorci dok su na brodu su lišeni mnogih stvari koje mi na kopnu uzimamo zdravo za gotovo. Prva primarna stvar je kontakt s obitelji, tu gdje se osjećamo da pripadamo, da smo voljeni i sigurni - objašnjava psihoterapeutkinja.

Koji su simptomi narušenog mentalnog zdravlja koji se često zanemaruju?

Kao simptome možemo često čuti da su anksiozni, depresivni. Javlja se osjećaj napuštenosti i otuđenosti, kao i nepripadanja zajednici kod kuće. Žale se na stres koji se često manifestira kao nesanica, umor, sklonost čestom fizičkom oboljenju, iscrpljenost, razdražljivost i slično.

Kako komentirate slučajeve nasilja (prema sebi i drugima) unutar brodskog kolektiva?

Događa se upravo ono o čemu sam na početku govorila. A to je, kada nemamo pravo na slobodu, u nama se nagomilana frustracija pretvara u bijes koji onda mora negdje izaći. Jedni su skloniji autodestrukciji, dok je drugi usmjeravaju prema drugima. Nagomilana frustracija izađe u destruktivno ponašanje koje onda kao posljedica prelazi na ostale članove posade.

Ovakvo ponašanje ne možemo opravdati. Možemo jedino priznati da imamo problem i onda s tim bijesom raditi u terapiji, neovisno o tome imamo li iskustvo da smo mi prešli granicu drugoj osobi, kroz neprimjereno ponašanje, ili smo to doživjeli od druge osobe.

Ovdje je neizostavan rad s bijesom i moja preporuka je Integrativna – tjelesno orijentirana psihoterapija.

Što je ključno za poboljšavanje mentalnog zdravlja pomorca?

Ključan trenutak je priznati da imamo problem i da se samo razumijevanjem, mentalnom spoznajom, sami korijen problema neće riješiti te da nam je potrebna stručna pomoć treće osobe koja će na objektivan, profesionalan način pomoći. Prijatelji su odličan resurs, ali oni ne mogu biti uvijek objektivni i ne mogu vam pomoći da izađete iz nekog ustaljenog obrasca ponašanja.

Ali, prije svega treba razbiti ikakvu misao da na terapije idu “luđaci”. Na terapije idu svi hrabri i iskreni ljudi koji su voljni napraviti zdravu promjenu u sebi.

Što bi brodske kompanije, vlade, sindikati i drugi sudionici pomorske industrije mogli učiniti kako bi pomorcima pružili psihološku pomoć i podršku? Što mislite o programima poput Seafare Help, koji pomorcima i njihovim obiteljima pruža konstantnu psihološku pomoć?

Brodarske kompanije i sindikati bi se trebali više zauzeti za poštovanje ugovora kod pomoraca, pošto se pomorci “setiraju”, tj. pripreme na određeni period koji trebaju odraditi na brodu. Prema tome i planiraju svoj život na kopnu sa svojom obitelji tijekom svog odmora. Također, i kraći ugovori bi definitivno sačuvali mentalno zdravlje pomoraca.

Seafarer Help je jako dobar alat za pripomaganje pomorcima, ali se rijetko tko odvaži tražiti pomoć, ili ljudi nisu svjesni da im pomoć treba dok ne bude kasno.

I sama ste supruga pomorca. Smatrate li da bi pomorci trebali obavljati redovite preglede kod psihologa? Ako da, kako biste “psihološke preglede” približili pomorcima, bez da dobiju dojam da je to samo još jedna od mnogih obaveza koje moraju obaviti dok su kući? Ima li smisla takve preglede učiniti obaveznim?

Iz iskustva znam da svako prisiljavanje na terapije nije urodilo plodom. Dapače, osoba se još jednom osjeti primorana činiti nešto protiv svoje volje zbog čega se diže dodatna frustracija zbog prelaska granica, osjećaj neprihvaćanja i pomisao “nešto sigurno sa mnom debelo nije u redu”.

Moja je preporuka kao i gore navedeno: da se pomorcima ukaže na mogućnosti koje imaju da poboljšaju svoje psihičko i duhovno stanje. Upoznati ih prvenstveno s razlikom između Psihijatra, Psihologa i Psihoterapeuta, jer mnogi ne razlikuju ove stručnjake, i to ne samo pomorci već i ostali. Zatim da vide različite principe rada kroz psihoterapije, različite pravce, kao i terapeute.

Tek kada im ponudimo izbor, oni sami mogu odlučiti žele li terapije, kome se daju na povjerenje i na čemu žele raditi u terapijskom prostoru. Ovdje sindikati, javne službe bi trebale biti u ulozi informatora, edukatora i nekoga tko će približiti i pokazati da su i pomorci dio društvene zajednice kojoj je stalo do njih i njihovog zdravlja - objašnjava Olivera Drutter za Pomorac.hr.

Cijeli intervju pročitajte OVDJE.

I.G.