POD OTVORENIM NEBOM 5: Razmišljanje uz vatru

Dolazi nam kraj ove kalendarske godine pa tako i summa summarum svih naših radnji vezanih uz ovu godinu povezujemo sa htijenjima, očekivanjima i željama za iduću. Sve se to miješa u jednom blagdanskom ozračju onoga što je bilo i onoga što će biti; stoga će i ova kolumna biti u tom tonu – pod otvorenim nebom hladno je, primaknimo se vatri kojoj smo dali život. Sada ta vatra nama daje misao.

O vremenu i korisnosti

Često nas ničim izazvan uhvati osjećaj da nismo korisni u ovom društvu, da ne doprinosimo dosta, da nismo u tijeku.

To se recimo događa kada smo bolesni i danima ležimo u krevetu, zatim kad nam se dogodi neka fizička ozljeda (prijelom, iščašenje) pa odlazimo na terapijske vježbe, to nam se događa kada smo danima off line zbog pokvarenog mobitela ili PC-a, to nam se događa kada ostanemo bez posla pa nakon nekoliko tjedana levitacije počne slamati osjećaj krivnje, nelagode, nekorisnosti kao svi nešto rade, a vidi mene…, također to nam se događa kada smo na putovanju negdje kad guštamo i radimo ono što želimo…. i što je zajedničko svim tim trenutcima?

Pa to, da povratkom u ‘normalno’ stanje ili u grad, mislimo kako moramo nadoknaditi sve te dane izostanka, sve te dane bolesti i onda jurimo naokolo i upijamo sve te propuštene stvari pa se priklanjamo stečevinama zapadne civilizacije koje naukuju;

Znati sve i svašta, biti uvijek u tijeku, ići na prava mjesta, nalaziti prave ljude i ništa ne propustiti.

-svakodnevno posjeti trgovački centar

-informiraj se o svemu i svakome

-svakodnevno čitaj sve novine

-budi u što većoj gužvi svakodnevno

– objavi svakodnevno nešto na društvenim mrežama,

kao da zvuče 10 novih zapovijedi modernog čovjeka.

Zašto je tome tako? Zato što nam je taj osjećaj korisnosti/nekorisnosti nametnut, a u nametnutom društvu teško se riješiti nekih stvari.

Radije bih rekao, ovisno o tome kako gledate na to, jer čovjek je mjerilo svih stvari. Da bih vam to bolje objasnio, objasnit ću vam jednu sliku iz sjećanja.

Jedno ljeto, po najvećem zvizdanu, pješačili smo uzduž otoka 8 kilometara po bijelom putu do prve civilizacije, a to je bilo par kuća s trgovinom i trajektnim pristaništem. Vraćali smo se iz rajske uvale i sve što nam je ostalo od vode ( glavni razlog povratka) bilo je nešto više od dva decilitra vode. Čitaj, 2 decilitra, a ne litra. Vode. A vrućina takva, a pustoš takva da ti pamet stane. Zašto ovo spominjem?

Pa da bih vas pitao kako biste vi gledali na tu situaciju:

Pesimistično- svejedno je, ne mogu mi ta 2 decilitra vode puno pomoći, gotov sam ili

Optimistično – bolje išta nego ništa, dobro će mi doći ta 2 decilitra vode.

Uzeo sam malo od lošeg i malo od dobrog, sve to smiješao, nasmijao se svojoj ludosti i krenuo na put. Da sam razmišljao drugačije, vjerojatno ne bih ni krenuo. I opet ponavljam, ljudi sude po sebi i po sebi postavljaju situaciju. A ne po onome što im se nameće.

Čak ne bih ni rekao da nam se sve nameće, već prije nudi. A mi sami, izabrat ćemo iz ponude ono što mislimo da nam treba (sad naravno, neko misli da mu treba sve;).

Poučak o ruksaku kaže; kada se pripremamo za put, postoje ograničenja; u ruksak možete staviti onoliko stvari koliko stane i to je to. Na vama je da odredite što ide, a što ostaje. Čovjek je u životu neumjeren pa često pokušava u ruksak ugurati  stvari poput kredita, zaduženja, minusa na računu, života na vazi….. sve su to stvari bez kojih se može, no nažalost većina ljudi ih nosi sa sobom, jer ih želi. A tako natrpani, često nigdje ne dođu, još bolje nigdje ni ne krenu.

Kada sjediš ovako uz vatru, a nad tobom toliko zvijezda, osjećaš privilegiju. Jer posjeduješ vrijeme. A vrijeme je privilegija. Malo njih danas uistinu posjeduje vrijeme, svi samo jure za njim i govore da je vrijeme novac; tragikomično.

Ti si izgradio svoje vrijeme; našao si mjesto, napravio logorište, upalio vatru, dobio si time vrijeme. Ti gledaš u tu vatru satima, ako treba – kao u neku sliku koju je umjetnik izložio u hodniku kroz koji se prolazi. Ako imaš vremena gledati dugo u izloženu sliku, a ne samo baciti letimični pogled na nju u prolazu, tada također posjeduješ vrijeme. I tada shvaćaš autora slike. Umjetnik nikada ne bi nacrtao tu sliku kada bi znao da nema nekoga tko će se zaustaviti ispred nje i i dobro je promotriti. Jer izrada slike iziskuje određeno vrijeme kao što i promatranje slike iziskuje određeno vrijeme (promatranje televizije, naprotiv,  nudi puno malih, kratkih slika koje se izmjenjuju brzinom treptaja oka i kao cilj imaju da izgubiš vrijeme, a ne da ga posjeduješ).

Posjedovati vrijeme, e to je već nešto. Danas, iako ljudi misle da im je ostalo nešto vremena koje posjeduju; pojavila se mala, plosnata stvar zvana mobitel i ta stvar im je ukrala ono malo vremena što im je još ostalo. Dakle većina ljudi više ne posjeduje vrijeme. Iluzija.

Tek kada se odmakneš od civilizacije, tek kada ugasiš tog malog kradljivca vremena-možeš biti u mogućnosti da osjetiš vrijeme. Pod otvorenim nebom.

I tada možeš osjetiti tih 8 kilometara vrelog i užarenog puta s bocom vode od 2 decilitra uzduž otoka. Pa shvatiš da tu vodu dijeliš sa još dvoje ljudi koji su također s tobom pošli na put pa si odjednom i pesimističan i optimističan u isti tren…..pesimističan jer dijeliš vodu, a optimističan jer dijeliš vrijeme sa još dvoje posjednika vremena. Nisi sam. A čovjek je društveno biće, zar ne?

Malo o distrakciji – rastrojstvu

Danas je rastrojstvo općeprihvaćena stvar; pričati s nekim istovremeno dok se tipka na mobitel i gleda u izlog dućana, izloženost buci, ometanju, sve je to normalno. Kako kome.

Vozač stane na semaforu i u očekivanju zelenog svijetla, spusti glavu i tih nekoliko trenutaka posveti kradljivcu vremena tj mobitelu. Tko zna što uspije vidjeti u toj žurbi, no zar je bitno? Bitan je samo protok vremena. Evo već je žuto pa zeleno i idemo dalje. Trenutak je prošao. Pod otvorenim nebom nema takvih distrakcija, odvlačenja pažnje, dekoncentracije, jer nema semafora, nema prometa, nema ekrana, nema mobitela. Samo mi sami i produkt našeg djelovanja; logor i vatra.

Noć i misao. Vrijeme ogoljelo do srži. Može li se podnijeti tolika količina vremena, to je pitanje za modernog čovjeka naoružanog do zuba; mobitel je njegova vatra, trgovački centar je njegov logor.

Ovo pišem jer posjedujem vrijeme iz kojeg proizlazi razmišljanje. Netko ne želi posjedovati vrijeme, logično, da ne bi morao razmišljati. Živjelo rastrojstvo!

Jedan francuski pisac, Arthur Rimbaud, sarkastično je zaključio na kraju 19 st., da je razlog njegova prestanka pisanja to što mu je civilizacija (tadašnja!) nudila samo napad na njegova osjetila njuha, vida i sluha. Jadni Rimbaud. Da ga je tko barem stavio u današnji trgovački centar pa da vidi što je to rastrojstvo i napad na oči, uši i njuh – vjerojatno nikad ne bi ni počeo pisati, već bi poput jednog natpisa TKO RANO POLUDI, ŽIVOT MU U RADOSTI I VESELJU PROĐE – rano poludio. Živjelo rastrojstvo!

I što je zaključak svega ovoga; kao prvo želim vam puno sreće i ljubavi te da sami izabirete iz onoga što vam se danas nudi, a ne da vam se nameće osjećaj krivnje za vaše postupke, zatim želim vam puno rastrojstva za nadolazeće blagdane i naravno, da nakon toga ponovno osjetite svoje vrijeme.

Niste nekorisni ili ‘out’, dapače, vrlo ste ‘in’ jer posjedujete vrijeme. A oni drugi, oni su ‘out of time’.

Igor Narandžić, prof.