Rijeka obilježava 160 godina riječkog vatrogastva

RIJEKA - Brojne društvene promjene, sistemi i uređenja koja su Rijeku u proteklih stoljeće i pol nemilice šibale, uvijek su ipak vodili računa o zaštiti ljudi i imovine. U povijesnom periodu razdvojenosti Rijeke i Sušaka, vatrogasci su bili ti koji su povezivali neprirodno razdvojene gradove, čuvali imovinu s obje strane Rječine i žrtvovali se ne pitajući za granice i politiku, piše Hrvatska vatrogasna zajednica.

Briga o zaštiti od požara stara je koliko i gradovi, jer je riječ o stvarnoj opasnosti, a s druge strane riječ je i o zajedničkom interesu svih stanovnika nekog grada. Zato pojedine odredbe o zaštiti od požara nalazimo vrlo rano i u Rijeci, a neki tragovi postoje i u riječkom Gradskom statutu iz 1530. godine.

Ipak, moderniji pristup zaštiti od požara nalazimo tek početkom 19. stoljeća, kada se donosi prvi gradski propis u tom smislu. Početkom 19.stoljeća Rijeka je imala 3 000 stanovnika i prostirala se od Rečine do Žabice. Postojale su, osim Starog grada, zgrade na suprotnoj strani Korza iza kojih je odmah počinjalo more, a tada još nije bilo lučke obale.

Riječanin Giovanni Giustini napisao je po nalogu riječkog guvernera Joszefa Klobusiczkog početkom 1802. godine "Pravilnik o požaru propisan za grad i slobodnu luku Rijeka u godini 1802.", koji se temeljio na "Pravilniku o požarima" za ugarske zemlje propisanom carskom odlukom od 26. lipnja 1788. Sam pravilnik podijeljen je u četiri dijela (Prevencija požara, Rano otrivanje požara, Brzo gašenje, te Postupci za izbjegavanje tužnih posljedica nakon gašenja požara) s ukupno sto članaka.

Od važnijih stvari koje Pravilnik propisuje vrijedi spomenuti da svaka kuća mora imati barem jedne stube kojima se moglo popeti na krov, željeznu kuku, bačvu punu vode, fenjer, a oni koji su imali konje, morali su uvijek biti spremni priteći u pomoć prevozeći vodu.

Vatrogasna oprema u općinskom vlaništvu čuvana je u posebnom dijelu gradskih skladišta. Oprema je strogo kontrolirana, tako da su svaka tri mjeseca bile inspekcije, koje su prijavljivale svaki kvar ili nedostatak na opremi. Tako je 1803. godine Andrea Renner sastavio jedan iskaz općinske opreme koja nedostaje, te prijedlog opreme koje treba nabaviti.

Glavnu kontrolu stanja opasnosti od požara na terenu imao je gradski dimnjačar. On je barem šest puta godišnje trebao obići sve kuće u gradu i prijaviti sve nepravilnosti kao i sve opasnosti. Gradske vlasti su, na njegovu prijavu, tada određivale što treba ispraviti ili su zabranjivali uporabu.

Kada je Rijeka oslobođena u svibnju 1945. ostalo je samo 16 vatrogasaca od postrojbe koja je brojala više od 100 vatrogasaca. Tih 16 vatrogasaca je bila jezgra riječkog vatrogastva u predstojećem razdoblju.

Spajanjem Rijeke i Sušaka u jedan grad, u prostorima vatrogasne vojarne osniva se 1947. profesionalna vatrogasna jedinica. Jezgru čine vatrogasci DVD-a Sušak i profesionalni vatrogasci ostali nakon rata. Brigu o vatrogascima preuzima Ministarstvo unutarnjih poslova i osniva tzv. vatrogasnu miliciju.
Oprema i sredstva tadašnjih vatrogasaca su vro skromna. Koristi se i ona oprema i tehnika koja je preostala iz rata. PVJ općine Rijeka službeno egzistira od oslobođenja zemlje, s time da je do 7. siječnja 1953. bila u sastavu Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove – kao vatrogasna milicija.

Kasnije, u novijoj povijesti postrojba je bila glavni nositelj osnivanja ili obnavljanja mreže dobrovoljnih vatrogasnih društava na području cijele Primorsko-goranske Županije, ali i izvan nje.

Više o povijesti riječkih vatrogasaca pročitajte OVDJE.

I.G.