Rođeni Zadranin pokreće virsku atletiku

VIR – Atletski maratonac, trkač na kratke i srednje pruge i višestruki prvak Francuske, 67-godišnji virski vikendaš i rođeni Zadranin Ivan Bajić Luštica, planira pokrenuti atletski klub na otoku Viru.

Mirisalo je na neugodnu svilenkastu kišu kada je u 9.30 startao 29. međunarodni Zagrebački maraton. Listopad se bio pokazao prevrtljiv. Prvo je sijalo sunce, potom su se nad Zagrebom nagužvali tmurni oblaci, a onda je na dan maratona počela roskati kiša. Natjecatelj s brojem četiri na leđima i oznakom svog Festina Lente (Požuri polako) atletskog kluba iz Zadra na sportskoj majici, virski vikendaš Ivan Bajić, odradio je najmanje stotinjak takvih i sličnih utrka. Bajić je visok, lagan, vitak i energičan. U kasnim je šezdesetima, ali ne odaje dojam čovjeka kojega kiša može impresionirati. Još ga je manje impresionirala oko 42 kilometra duga gradska maratonska staza koja je bila pred njim. Negdje oko 13.30 došao je na cilj osvojivši brončanu medalju u dobnoj kategoriji.

– Dobar je to rezultat, ali najvažnije je bilo nastupiti i odraditi maraton do kraja – kaže Ivan Bajić koji se odmah nakon maratonske utrke u Zagrebu vratio u Sarcelles, gradić 16 kilometara udaljen od centra Pariza. Sarcelles je poznat po desetak bivših i sadašnjih profesionalnih nogometaša, sportskoj robnoj marki M.Dia koju je kreirao Mohamed Dia te nekolicini plesača, pjevača i repera. Poznat je i po Bajiću koji vodi atletski klub i školu trčanja, a istu takvu školu i klub sa što više mladih, ovaj 67-godišnji atletski maratonac i trkač na kratke i srednje pruge pokušao bi pokrenuti na Viru, kada se na proljeće ponovno vrati u svoju virsku kuću.

Virskim atletskim klubom osnažit će sportsku scenu na otoku

– Važno je mladima dati priliku da se bave sportskim aktivnostima. Zato ću osnovati i pokrenuti atletski klub koji će osnažiti sportsku scenu na otoku – poručuje Bajić koji se još predstavlja prezimenom Luštica. Nosi ga po majci Stošiji Luštici iz Zadra, a Bajić je po ocu Ćirilu Ćiri Bajiću iz Sinja. Ivan Bajić Luštica rodio se kod pontonskog mosta 1954. u Zadru, a ljeti bi odlazio u Cetinsku krajinu gdje je već kao sedmogodišnjak testirao vlastite atletske sposobnosti. Jednom prilikom pješke se uputio na nevjerojatan put od Sinja do Vojnića i nazad. Kada se prisjeća te avanture iz djetinjstva, govori zaneseno kao da je tridesetak kilometara udaljenosti koju je pregazio, najnormalnije pješačenje za sedmogodišnjaka koji je na leđima još nosio burilo ili vučiju, drvenu ovalnu posudu za pitku vodu. Do 1970. Bajić Luštica živio je u Zadru, a onda je s nepunih šesnaest godina za ocem pošao u Francusku.

– Otac nas je povukao. Išli smo u Argentoilles kod Pariza, ali smo se već nakon godinu dana preselili u Sarcelles. Otac Ćiril bio je pitur koji je radio u privatnim firmama – priča Ivan koji je u poslu krenuo očevim stopama, ali sa svojom tvrtkom i kao dekorativni ličilac, odnosno soboslikar. Oslikavao je sobe i salone s finim talijanskim materijalima u više boja kako bi dobio efekt mramora, što je majstorski posao kojega čak i u Francuskoj malo tko izvodi.

– Kada bih sada počeo raditi u Zadru, imao bih posla do smrti. Nitko to ne radi, pa svi dućani s bojama i materijalima za kuće imaju moj broj telefona. Inače sam uvijek želio biti svoj čovjek u Francuskoj, pa sam otvorio vlastitu firmu čim sam prikupio novac. Ako imaš hrabrosti i volje za posao, onda nije dobro ostati malešan. Treba se osamostaliti, a ideš korak po korak, pomalo do cilja – kaže. Na Viru je radio na nekoliko kuća, uglavnom onda kada je padala kiša i kada bi se dinamični Bajić dosađivao jer ne može trčati, ali za poslom više ne trči. Interes i majstorski dar za ukrašavanjem, kaže, naslijedio je od oca Ćirila koji je prije odlaska u Francuskoj radio dekoracije na zvoniku katedrale svete Stošije.

– Penjao se skroz na vrh do anđela. Svi su se bojali, ali on nije. Bio je majstor – prisjeća se Bajić Luštica. Po dolasku u Francusku mladi se Bajić odmah uključio u sportske aktivnosti. Igrao je nogomet u Drugoj ligi za amatersku momčad Paris Saint-Germaina. U početku se s klupskim funkcionerima i kolegama sporazumijevao rukama i uz pomoć talijanskog jezika, jer još nije govorio francuski, no testiranja je uspješno prošao pa je kao lijevo krilo amaterskog PSG-a s jedanaesticom na leđima odradio punih 20 godina. Na zalasku nogometne karijere Bajić se u potpunosti prebacio na atletiku, i to sasvim slučajno. Zadranin s virskom adresom obično je – još dok je igrao nogomet – volio trčati u šumi, što nije prošlo nezamijećeno od drugih trkača. Brdoviti i šumoviti Sarcelles bio je idealan za ljubitelje rekreiranja i trčanja.

– Bili su to članovi jednog atletskog kluba. Rekli su mi da dobro trčim i da bih se mogao upisati u njihov klub. Uzeo sam podatke, došao u klub i kasnije postao trener u tom istom klubu – priča Bajić Luštica. Najbolje rezultate ostvario je na utrkama diljem nove domovine na 10 kilometara. Bio je višestruki dobni prvak Francuske na 10 kilometara s najboljim vremenom od 29 minuta, što je dvostruko brže od prosječnih rezultata rekreativaca u dobi od 35 do 39 godina. U maratonu je prije tridesetak godina u Parizu trčao pristojnih 2 sata i 38 minuta, a veteranski prvak Hrvatske postao je prije nekoliko godina na utrci u Zadru. Redoviti je sudionik Wings for Life World Run, a poznati Marathon International de Paris istrčao je već 30 puta i jednom osvojio 10. mjesto u dobnoj kategoriji, dok je na 10 kilometara uzeo pregršt medalja.

– Na maratonu u Parizu uvijek je bila strašna konkurencija s profesionalnim trkačima iz Afrike koji su poput antilopa. Ja sam radio i trčao, dok su oni trčali za novce – kaže virsko-francuski trkač. Bajiću oko vrata ponosno visi najmanje desetak zlatnih kolajni s raznih natjecanja, dok se o bezbrojnim srebrnim i brončanim medaljama brine godinu dana mlađa supruga Dominic. Francuskinja Dominic i Ivan upoznali su se kada je jednog vrućeg i sparnog ljetnog dana, nakon odrađene utrke, Bajić završio u bolnici. Gospođa Dominic snimala mu je elektrokardiogram, no Bajić je ubrzo bio pobjegao iz bolnice čim je pred liječnicima potpisao da odlazi na vlastitu odgovornost. Ipak, Dominic je odmah zapamtila pacijenta kojega je zvala visoki bjondi.

– Tada sam još uvijek imao kosu – primjećuje. Nekoliko mjeseci kasnije ponovno su se sreli u Sarcellesu, a potom i oženili. Bio je to sudbinski susret.

“Rekao sam kako će Vir jednog dana biti jači od Zadra – Bio sam u pravu”

Prije devet godina Bajić se bio umirovio i ugasio firmu, jer se nitko u obitelji nije bavio soboslikarstvom. Sin Eddy i kćerka Emilie imaju svoje poslove i profesionalne interese. Eddy se bavi glazbom i vodi dva nekretninska poduzeća, a Emilie je medicinska sestra koja oftalmolozima asistira na operacijama. Umirovljeni Ivan i od prije četiri godine umirovljena Dominic, sada dolaze na Vir u svoju obiteljsku kuću u Straži. Imaju susjede sa svih strana, uglavnom povremene stanovnike otoka, koji na otok dolaze vikendima i ljeti. Bajići ostaju nešto duže i sve duže.

– Vir poznajem otkad sam bio malešan. Još nije bilo Virskog mosta kada sam ronio školjke i lovio ribu kod Vira. Dolazio bih sa sestrom i prijateljima, a s budućom suprugom došao sam kada u naselju Straža na Viru nije bilo gotovo ničeg osim livade – prisjeća se Ivan koji je supruzi sugerirao kupovinu kuće, no Francuskinja je imala dojam da će Vir ostati pusti otok na kojemu neće imati društvo i susjede.

– Ja nisam bio tog mišljenja. Znao sam kako će Vir jednom biti prepoznat kao atraktivno mjesto. Otok je veoma lijep s odličnim položajem, more je iznimno čisto, a zrak je fantastičan. Rekao sam tada kako će Vir jednog dana biti jači od Zadra. Bio sam u pravu – kaže s ponosom, ističući kako mu hrvatska osobna karta ima virske podatke. Emilie i Ivan i uskoro planiraju potpuno preseljenje na Vir i kupovinu većeg zemljišta za gradnju nove kuće, a sinu i kćerki žele ostaviti kuću u Straži. Ono što Ivan također želi na Viru je – osnovati i pokrenuti atletski klub.

– Imao sam u Francuskoj jednog Marokanca koji je nam je u klub došao s četrnaest godina. Uzeo sam ga pod svoje, trenirao pet godina i doveo do profesionalnog statusa. Znam raditi u atletici, pogotovo s djecom. Bilo bi idealno pokrenuti klub za malu dicu i sridnje, da uče prve korake. Mogli bi raditi od kraja travnja do kraja listopada, ali bih rado ostao cijelu zimu ako bi se pokazalo da postoji interes i da je stvar ozbiljna. Mora se u sportu imati neki cilj, zato bi i roditelji i djeca morali ozbiljno shvatiti rad u klubu. Pokupit ćemo djecu iz Vira, Nina, Privlake i Vrsi i potući se sa Zadranima, Šibenčanima i drugima – najavljuje Bajić Luštica buduće aktivnosti. Umirovljeni soboslikar i francuski atletičar planira također održavanje javnog sastanka na otoku, kako bi predstavio ideju i viziju budućeg kluba te sportske i pedagoške ciljeve. Najkraće rečeno, dušu kluba. Nije teško pogoditi o kakvoj je duši riječ. U rano jutro Bajić Luštica, 67-godišnji atletski veteran i umirovljeni soboslikar, u naselju Straža odlazi na more kako bi s grabljama sam počistio plažu. To u Francuskoj sa 125 mladih i starijih članova atletskog Club France Sarcelles radi već deset godina.

– To ćemo i na Viru – poručuje.

Nema pitura kao što je Bajić Luštica

Bajić Luštica kupio je kuću na Viru prije 12 godina, tada gotovo potpuno završenu, a onda je posao sam priveo kraju. Opiturao ju je, baš kao i nekoliko susjednih., ali s narančastom bojom kako bi dobila njemu omiljeni meksički štih.

– Nije da se hvalim, ali ovakvog pitura nema u Zadru. Kada radim, onda nema piture po podu ili pločicama. Sve pokrijem i očistim, čak i na ruke navučem rukavice – svjedoči Ivan.

Kažimir Škrbić