RONIOCI UPOZORAVAJU: “Kažu da nema veze ako dođe kriza, jest ćemo ribu – E, nećete jer je nema!”

DUBROVNIK – Posjet Ronilačkom klubu Dubrovnik i ekipi koja se u svom orsanu, u Solitudu, sastaje svako popodne pravi je doživljaj; piše Dubrovački Vjesnik.

– More je nedavno opasno zaprijetilo prelijevanjem preko obale, što se nije dogodilo samo jednom – kazuje Maroje Capurso i pokazuje crtu koja je ostala na zidu od zadnje poplave. Kad se dogodi, samo pokupe opremu jer je ionako ronilačka, smije se Maroje, član Kluba od 2000 godine.

Za velikim drvenim stolom sjedi tajnik Kluba, instruktor ronjenja i jedini zaposleni Vlaho Radonić, tu su i Branimir Petrak, Lukša Franquelli i Antonio Pinčević. Tog dana u Klubu nije bilo nijedne članice, a imaju ih dosta, kažu – iz godine u godinu sve više.

Klub, osnovan 1964. i jedan od najstarijih na Jadranu, uvijek broji između 80 i 100 članova, kako koju godinu, ističe Vlaho.

Vlaho je davno postao članom Ronilačkog kluba Dubrovnik – bilo je to 1976.; Branimir je u Klubu od 1994. Ronio je samostalno, pa shvatio da bi trebalo položiti neki tečaj i pridružio im se.

Dobna granica za polaganje tečaja je 16 godina, što je isto rano, slažu se sugovornici.

– Treba biti i fizički spreman jer je teret boca velik. Samo one teže 15 kilograma, plus 10 kila olova… – pojašnjava Branimir.

Što se dublje roni, kraće se ostaje pod površinom. Obično je to 45 minuta do sat vremena.

Zakonom je zabranjeno loviti ribu dok ronite s bocama, ribanje je dozvoljeno samo kod ronjenja na dah.

U ronjenje s bocama ide se kad su organizirani klupski zaroni ili akcije čišćenja podmorja. Dvaput tjedno tijekom ljeta imaju klupske zarone.

Lukša Franquelli član je Kluba osam godina. Oduvijek je htio roniti s bocama, dosta je ronio na dah, pa se na koncu priključio Klubu, gdje je dosta aktivan. Sudjeluje u akcijama i događanjima kad god može, a naravno da ne propušta ni druženja koja ih u klubu jako povezuju.

– U zadnje vrijeme napravili smo 3,4 tečaja za 10-tak, 15 ljudi i dosta ih nakon toga ostane u Klubu – raduje Vlaha. – To ovih godina prije baš i nije bio slučaj.

Na žalost, nisu sve akcije u kojima sudjeluju članovi Ronilačkog kluba lijepe i ležerne. Bude jako teških zarona u potrazi za nestalima, koje uvijek obilježe čovjeka. Oni, naime, točnije njih 35 iz Kluba, daju potporu gradskoj, županijskoj i državnoj Civilnoj zaštiti kao tim za traganje i spašavanje, pa sudjeluju u svim potragama za nestalima i unesrećenima na moru. Bilo je nekoliko desetaka takvih slučajeva tijekom godina, kažu Branimir i Maroje, a takve akcije uvijek odrađuju stariji i skusniji među njima, baš zato što je jako teško.

– Mi smo svi manje-više ratna generacija, pa mlađe gledamo ne uključivati u takve akcije, ako nije baš nužno – dodaje Branimir. – To su jako teške situacije, ali mi smo tu kad treba. Daj Bože da nekad uspijemo nekoga i spasiti, ali to je, na žalost, rijetko jer obično dok mi dođemo, sve je već gotovo – s tugom kaže.

– U tim momentima pomisliš kako bi bilo tebi da je u pitanju netko tvoj – dodaje Maroje. – Svi znamo da je mala vjerovatnost, ali ipak daš sve od sebe i nadaš se nekoj sreći – kaže. – Nas često zovu i ljudi kad im stane barka, Klub im je blizak i znaju da smo uvijek tu. Zovu nas i koće kad im se mreža zapetlja oko propele. Ono što veseli, jest da se slažu kako je u jadranskom podmorju iz godine u godinu sve manje smeća koje odbacuju neodgovorni pojedinci. A tko bi to znao bolje od njih, koji sudjeluju, a često i organiziraju, akcije čišćenja podmorja.

– Ljudi nisu svjesni koliko je loša situacija – dodaje Branimir. Kažu, ‘nema veze ako dođe kriza, jest ćemo ribu‘. Nećete jer je nema! Ima još malo plavice i ribe od kamena, ali kroz godine je bilo previše alata, brodova i izlova – porazni je podatak koji iznose članovi Ronilačkog kluba Dubrovnik.

– Prije se ribalo zonski, što je dobro jer se u zonama u kojima se ne riba, obnovi riblji fond – kaže Maroje.

– Italija, Francuska i Španjolska imaju zone u kojima je potpuno zabranjeno ribanje, koje tako postaju mrijestilište – pojašnjava Branimir. Mi to više od deset godina pokušavamo učiniti sa Svetim Andrijom, ali u nas nema sluha, nikoga nije briga i nemaš se kome obratiti – indisponirano dodaje. – U našem moru je zbog kanalizacije i flora otrovana i uništena raznim kemikalijama. Nije čudo da onda nema ni ribe jer nema gdje odložiti jajašca.

– Sve se nekako urotilo. Došla je i ta nesretna alga caluerpa i napravila kazin – podsjeća Maroje na pojavu ‘alge ubojice‘ koja uništava ekološku ravnotežu i biološku raznolikost podmorja u kojem se pronađe, a gotovo ju je nemoguće iskorijeniti.

Nije rijetkost da članovi Kluba pronađu i mine zaostale iz raznih ratova koji su se vodili na ovom području. Bilo je toga bezbroj, sjeća se Vlaho. Danas ih iz mora vade pripadnici specijalne policije.

Najponosniji su na činjenicu da su svojim snagama uspjeli skupiti dovoljno novca za kupnju gumenjaka za potrebe Kluba. Nakon što su ‘pogubili živce‘ i godine očekujući da će im lokalna samouprava pomoći u toj namjeri, a snalazeći se do tada s plovilima u vlasništvu prijatelja, jednog dana su rekli ‘dosta‘ i bacili se u štednju.

– Nismo imali uvjete za akcije, a gumenjak je jako skup, košta pola milijuna kuna. Novac smo doslovno uspjeli ‘skupiti‘, kao doma kad se odričeš svega – sjeća se Maroje. – Ovdje u Klubu ostavili smo samo vodu i struju dok ne riješimo taj gumenjak. Natjecali smo se za montiranje bova po gradskim plažama, kumili i molili prijatelje i tvrtke… Kome god je Ronilački klub poslao mail, uplatio je koliko je mogao. Taj gumenjak koristimo za sve, od potraga do akcija. Nije jeftino ni održavanje, ali sve to sami radimo – kaže Maroje, pa dodaje kako su dvije godine skupljali novac i na kraju uspjeli.

– Toliko puta nam je bilo obećano, ali samo smo se ‘opekli‘. Zato smo danas tako ponosni na taj gumenjak – zaključuju svoju priču za Dubrovački Vjesnik.

Dubravka Marjanović Ladašić