SVJETIONIK NA VIRU Mjesto burne prošlosti i potpunog spokoja u sadašnjosti

VIR – Suvremeni svjetionik „Vir” spomenik je nulte kategorije, smješten je na zapadnoj obali otoka na istaknutom i dobro uočljivom položaju zbog svoje posebne funkcije orijentirana na more. Podignut je neposredno uz obalu, na osami, podalje od ljudskih naselja. Ta građevina srasla s netaknutim prirodnim okruženjem vrlo je privlačna. Virskim morem vode morski putovi od Kvarnerića prema Zadru i Pašmanskim kanalom prema Šibeniku i Splitu.

Stari svjetionik bio je u predjelu kojeg sada nazivamo Stara lanterna u gori (šumi) u neposrednoj blizini rta Vrulja, krajnjem dijelu otoka. Korišten je u vrijeme dok su morski putovi vodili kroz Velebitski kanal, Forticu, kanalom Nove Povljane, oko Vira prema Zadru. Napušten je 1881. godine nakon preusmjeravanja morskih putova kroz Kvarner, Kvarnerić i Virsko more prema Zadru. Samo 13 godina kasnije 1894. godine izgrađen novi svjetionik isto na zapadnoj obali otoka, blizu uvale Rastovače, koji je i danas u funkciji.

Virski svjetionik po veličini spada u red većih svjetionika na našoj strani Jadrana. Novi svjetionik imao je dva svjetla povećanog dometa. Godine 1908. ugašeno je gornje svjetlo vidljivo 12 nautičkih milja, pa je privremeno ostalo samo donje svjetlo uz vidljivost od 8 nautičkih milja. Na početku Prvog svjetskog rata na Virskom svjetioniku uza svjetioničare nastanila se i vojna posada od pet vojnika, kojoj je bio zadatak čuvanje obližnje telegrafske kučiće (po virski “Kabel“). Tu je još od 1872. godine u podmorju uvale Rastovača, oko 50 metara sjeverno od svjetionika, bio postavljen podmorski telegrafski kabel koji je spajao poštanski ured na otoku Silba s onim na Viru. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u zgradi svjetionika je djelovala skupina Virana koji su održavali partizansku pomorsku i telegrafsku vezu s Molatom.

Pri iskrcavanju Čerkeza na Vir 6. lipnja 1944. godine u blizini svjetionika, grupa Virana je izbjegla neprijatelja otisnuvši se kaićem prema moru i to sve uz žestoku rafalnu paljbu neprijatelja. U znak odmazde svjetionik su minirali i srušili gotovo do temelja. Zbog važnosti njegove signalizacije za plovidbu brodova ovim putom, 1950. godine završena je ponovna gradnja, odnosno obnova zgrade, o čemu svjedoči urezana godina na limenom vjetrokazu na vrhu tornja. U neposrednoj blizini svjetionika izgrađeno je malo pristanište za kajić, a oko 500 metara istočno, u uvali Stinice, istezalište i spremište za kaiće, zvano „Baraka”. Kaići (maleni čamci) su se spremali za većih nevremena i jakih južnih vjetrova – juga.

Kada je riječ o svjetioničkoj tehnici, za prvog svjetionika (na rtu Vrulja), upotrebljavana je petrolejska svjetiljka s fitiljem smještenim u najstariji tip fenjera s običnim ravnim staklima. Dok je kod novog svjetionik oktogonalna osamnaest metarska svjetionička kula od opeke priljubljena uz pročelja. Do vrha kule vodila je četrdeset jedna stuba, a gornje svjetlo nalazilo se na prozoru desetak stuba niže od završne razine kule. Krovište kule na osam voda bilo je svakako novost, pa je uz ostale značajke arhitekture zamisao inženjera De Grazia bila svakako zanimljiva. Međutim stambeni prostor bio je dosta skučen. U poligonalnom tlocrtu zgrade, iznad podrumskih prostorija, koje su bile u razini tla, nalazilo se povišeno prizemlje s velikim kuhinjskim prostorom, hodnikom po sredini te malom sobom uza stubište.

Brojni svjetioničari su službovali na njemu. Dok svjetionik nije srušen u Drugom svjetskom ratu, u svjetioniku su znale boravile i po dvije obitelji. Na početka većinom su svjetioničari bili sa drugih mjesta, a tek posljednjih godina stanovnici svjetionika postaju Virani. Na konstrukciji kule dva stalna bijela svjetla bila su postavljena u fenjere s optikom koju je činila lijevana tamburasta leća promjera 200 milimetra. Fenjeri su bili novijeg tipa “Seahorse” ili “Pilot“. U njih se moglo smjestiti petrolejske svjetiljke tipa Leptir 11. Zbog optike, svjetla povećane vidljivosti upaljene su 1894. godine, i to gornje svjetlo na nadmorskoj visini 16,6 metara i 14,4 metara od tla, vidljivosti 12 nautičkih milja. Donje svjetlo bilo je na nadmorskoj visini 7,3 metara i 5,5 metara od tla i vidljivost 9 nautičkih milja, uz sektor vidljivosti od 192ºN i 40ºW i S 28ºE preko N. Svjetionik je 1912. godine opremljen ručnom sirenom za maglu. Šezdesetih godina 20. stoljeća svjetionik je opremljen plinskim svjetlom s bljeskačem koji je bio u upotrebi sve do 1987. godine.

Pod ekstremnim utjecajem vjetra i mora svjetionik „Vir” izložen je ubrzanu propadanju zbog čega ga je potrebno redovito održavati. Potrebno je dosta novca za održavanje zgrade u kojima nema potrebe za stalnom svjetioničarskom posadom. Stoga je Plovput pokrenuo projekt komercijalizacije svjetionika, slično kao i sa drugim svjetioničarskim zdanjima. Projekt se temelji na pozitivnim iskustvima očuvanja svjetionika, prožimanju ekologije i turizma, s obzirom na to da klimatske i kulturološke značajke hrvatskog dijela Jadrana pružaju izvanredne uvjete. Sanacija svjetionika je dovršena 2012. godine, posve preuređen i prilagođen turističkoj ponudi. Kategorizirana je kao kuća za odmor pod imenom “Villa Lanterna”. Opširnije o samoj plaži pročitajte na poveznici – Plaža Lanterna.

Sponzorirani sadržaj