Tajna Uskršnjeg otoka

Izvornog imena Rapa Nui, površinom tek nešto veći od Dugog otoka i dosta manji od Korčule, ovo je jedan od najizoliranijih naseljenih otoka na svijetu. Smješten je usred Tihog oceana, čak 3600 km zapadno od Čilea kojem administrativno i pripada. Ime po kojem je poznat u ostatku svijeta s katoličkim blagdanom ima veze jedino po tome što mu je upravo na dan Uskrsa ime nadjenuo prvi Europljanin koji je stupio na tlo Rapa Nuija, nizozemski moreplovac Jacob Roggeveen 5. travnja 1722. godine.

Uskršnji otok jedno je od najtajnovitijih mjesta na Zemlji, uglavnom zbog neobične umjetnosti koju su ostavili njegovi drevni stanovnici. Ovaj daleki otok Čilea u jugoistočnom Tihom oceanu dom je 887 monumentalnih kamenih kipova ili Moai, koje su isklesali i podigli polinezijski narod Rapa Nui.

Od otkrića otoka, nametnuta su brojna pitanja o kipovima, no najčešće su postavljana: zašto svi izgledaju kao divovska glava, što znače i što se dogodilo ljudima koji su ih napravili? Još jedna tajna o kojoj su i znanstvenici razbijali glavu – kako su monoliti premještani 15 km od kamenoloma gdje su bili klesani, naizgled bez korištenja kotača ili većih životinja?

Vremenom su znanstvenici predložili neka objašnjenja, a posljednjih godina vjeruje se kako je tajna otkrivena i nije nimalo romantična.

Susret s Europljanima

Tijekom proteklih nekoliko desetljeća arheolozi su prikupili dokaze da su prvi doseljenici došli s jednog polinezijskog otoka, ali se ne mogu složiti oko toga. Procjene kada su ljudi stigli na otok su raznoliki, u rasponu od prvog do šestoga stoljeća. I kako su zapravo stigli s jednog otočja na tisuću km udaljen otok usred ničega – namjerno ili nesrećom, još je jedno neriješeno pitanje. Njihovim dolaskom, počela se razvijati impresivna i zagonetna kultura.

Na Uskrs 1722. godine posada 3 broda ekspedicije koju je predvodio nizozemski kapetan Jacob Roggeveen slučajno je zapazila otok koji ranije nije bio zabilježen na pomorskim kartama. Približili su se obali, a prema njima je krenulo nekoliko otočana na sklepanim splavima koje je Roggeveen opisao kao jako slabe: „…ti kanui sastavljeni su od mnogo malih dasaka i tankih unutarnjih greda i čini se da se veslači jednako muče veslajući i izbacujući vodu iz plovila…“, zapisao je u svom brodskom dnevniku.

Nizozemce se nije dojmio ovaj otok a u oprezu iskrcali su se s vatrenim oružjem. Lokalni stanovnici su ih začuđeno promatrali jer prvi put vide druge ljude u čak 1.500 godina! Naizgled mirnu situaciju prekinula je tragedija kad su Nizozemci otvorili vatru na otočane uz opravdanje da su ih ovi gađali kamenjem. Nakon što su ubili desetak otočana i ranili jednako toliko, ostatak se razbježao. Vjerojatno misleći da su Bogovi, stanovnici su se, da udobrovolje Europljane, vratili s obiljem hrane.

Otočna populacija naroda Rapa Nui već je dobrano osiromašena u vrijeme kad su došli prvi Europljani. Nizozemci su na otoku zatekli između 2.000 do 3.000 stanovnika, dok ih je tek koje stoljeće prije na otoku bilo 5 do 6 puta više!

Tajanstveni kipovi – put do propasti graditelja

Ono što svakome prvo upadne u oči na otoku Rapa Nui su golemi kipovi. Glave koje strše iz zemlje otočani nazivaju Moai, a samo su vidljivi dio golemih monolitnih statua zakopanih u zemlju. Prosječna težina Moaija je 14 tona, a visina između 5 i 20 metara. Od ukupno 887 statua pronađenih na otoku najviša je Paro, visoka gotovo 10 metara i teška 82 tone. Pronađen je i nedovršen kip koji je trebao biti visok oko 21 metar i težak oko 270 tona.

Stanovnici su vjerovali da svoj otok mogu zaštititi podizanjem spomenika ljudima koje drže svecima pa su ogromne statue njima u čast počeli dizati u 11. stoljeću. Sveci su mogli postati najizdržljiviji i najsnalažljiviji stanovnici otoka koji bi prvi u selo donijeli jaje ptice sa stijene koja je stršala iz mora. Nakon uspješno obavljenog zadatka slijedio je onaj psihološki; cijelu godinu prvak je morao provesti u izolaciji. Za hranu su se brinuli ostali stanovnici otoka dok godina ne prođe kad se budući svetac vraća normalnom životu s ostalima. Poslije njegove smrti, tijelo se sahranjuje uz more, a osim lokacije posljednjeg počivališta, otok je trebala štititi i statua koja se gradi njemu u čast.

Analiza tla je pokazala da je bilo bogato i plodno te su otočani uživali u izobilju sve dok podizanje kipova nije postalo prioritet. Razlog pustošenja otoka je sječa palmi koje su bile nužne za gradnju i transport Moaija. Na čak 15-ak km dug put od kamenoloma do mjesta gdje bi ih postavili, ove kamene gromade micali su zahvaljujući samo tri skupine ljudi koje su ih užadima klatile tako da su promatračima sa strane izgledali kao da “bogovi” hodaju gegajući se. Od palmi su gradili konopce i kanue, a stalnom sječom, priroda nije mogla pratiti ljudski tempo, pa je erozija tlo učinila sve siromašnijim i pustim.

Gradnja kipova postalo je svojevrsno natjecanje, a u dosezanju populacijskog maksimuma, narod za koje se u novim arheološkim istraživanjima zna da su surađivali i međusobno se pomagali, podijelio se u klanove. Tako su su nedostatak resursa nakon tisuću godina mira, često rješavali u krvi.

Narodu Rapa Nui nisu pomogli ni klimatski uvjeti za vrijeme manjeg ledenog doba od sredine 17. do sredine 19. stoljeća koje je pogodovalo nestanku tropskih šuma na otoku, kao i neautohtona vrsta polinezijskih štakora koji su se hranili orasima palmi.

Legendarni engleski istraživač James Cook na otok je stigao pola stoljeća nakion Nizozemaca i zatekao svega 700 izgladnjelih stanovnika. Mnogi kipovi bili su srušeni, a otok je izgledao kao pustinja.

Žalostan kraj spomenika i naroda

Shvativši kako gradnja spomenika ne štiti otok, domoroci su se vremenom počeli okretati novom kultu “čovjeka-ptice”. To je nažalost dovelo do uništavanja većine Moai skulptura, tako da ih je danas preostalo stotinjak očuvanih.

Iako se do sredine 19. stoljeća populacija naroda Rapa Nui povratila na oko 4.000 stanovnika, tada je nad njima izvršen pravi genocid. Trgovci robovima i bolesti koje su im donijeli s kopna u samo dva desetljeća učinili su da izumre gotovo cijeli narod. 1877. godine na otoku je ostalo samo 111 stanovnika!

Rapa Nui danas

Iako izuzetno privlačan i mističan, otok je predaleko da bi bio u potpunosti turistički valoriziran. Domaćini su danas uglavnom domoroci koji govore svojim jezikom. Otok nema velikih modernih hotela, već apartmani i bungalovi pa je i broj turista koji mogu boraviti na otoku ograničen.

Međunarodna zračna luka Mataveri jedina je na otoku. Pista dužine 2.903 izgrađena je i kao alternativna slijetna staza svemirskog programa Sjedinjenih Američkih Država u slučaju nesreće ili hitnog slučaja.

Uskršnji otoci pripadaju čileanskoj provinciji Valparaiso imaju poseban neovisni status. Čileu ne plaćaju porez i nisu dužni izdavati račune, ali s druge strane, država Čile ne ulaže u otok jer su tamošnji stanovnici ionako neovisni – žive od turizma, ribarstva i poljoprivrede.

Jurica Gašpar, prof.

PROČITAJTE JOŠ:

POINT NEMO Najudaljenija točka na Zemlji kojoj je Hrvat dao ime